Preskoči na glavni sadržaj

Čudne neke božićne tradicije

Moram priznati, malo mi se već zavrtjelo u glavi od nasmijanih lica, zbunjenih beba u šljokičastim haljinicama i usklađenih božićnih pulovera na mamama i tatama koje ovih dana viđam po društvenim mrežama. Znam, reći ćete da iz mene progovara zajedljiva zavidna baba (ima možda nešto i istine u tome) jer su moja djeca toliko neodgojena i divlja da su šanse da ih uhvatim kamerom ispred naše jelke iz Peveca gotovo nikakve, ali svejedno me od tog blještavila i čarolije Božića (zvane i komercijalizam) hvata nelagoda, ista ona kakva vas hvata pri pogledu na prizor koji se čini presavršenim da bi bio istinit. Ipak, moram biti zahvalna i na tim glamuroznim božićnim fotografijama čije dijeljenje je sada dio božićne tradicije svakog modernog čovjeka jer su me primorale da Božić pogledam iz jedne potpuno drugačije, nimalo savršene, perspektive.


Čak i ako se obitelj na okupu ne posvadi, velika je vjerojatnost da vrijeme Božića neće donijeti savršeni sklad među ljudski rod, niti savršeni mir ondje gdje inače čuči nemir. Za roditelje male djece Božić predstavlja poseban izazov. Naravno, svi ćemo probati navući te matching outfite na svoju djecu, ali rijetkima će to doista poći za rukom, jer, svako normalno dijete umrljat će taj outfit nečim ljepljivim, čokoladnim ili flomasterastim već sljedeće sekunde. Probat ćemo igrama nadmudrivanja izmanipulirati djecu da bar na Božić budu poslušna, jer Djedica nosi poklone samo dobroj djeci, ali mali mudraci shvatit će da bi taj trud bio uzaludan jer će Djedica poklone ostaviti ispod bora u dnevnoj sobi, a ne u dječjoj sobi koji izgleda kao Hirošima, doduše, šarena Hirošima, but still. Ukoliko nastavimo nadmudrivanje, savjetovat će nam da Djedici ostavimo ispod bora kakao i kolačiće pa stari neće praviti probleme oko poklona. Pokušat ćemo djeci prije spavanja pročitati priču o Isusovom rođenju, ali klinci će baš na Badnju večer poželjeti prije spavanja pročitati "Što je kakica?" Jelka i jaslice najveći su izazov za roditelje - jer netko će uvijek trčati kraj jaslica i vikati "Ja sam superjunak!" pa će stradati ogradica i jedno janje, a pastir će se onesvjestiti, sve to dok će onaj drugi netko skidati dvadeset i treću kuglicu s bora i zafitiljiti je na drugi kraj sobe. I to nije sve - ukoliko se djeca predoziraju božićnim kolačićima, očekujte da će se preobraziti u male Gremline - ne one slatke, nego one koji su okupani i nahranjeni poslije ponoći.



Na stranu s mojim #croatiantragedies, Božić nije glamurozan događaj na kojem se svak mora pojaviti u novoj toaleti i ludo se zabavljati. Na Božić slavimo rođenje malenog Djeteta u smrdljivoj štalici, rođenje koje se, poput čuda s neba, dogodilo u Betlehemu u trenutku kad su Židovi od strane Rimljana svedeni na rang stoke - tako su bar osjećali kad im je najavljeno da će se popisivati stanovništvo, jer Židovi nikada nisu prebrojavali ljude, nego samo svoje blago. Rođenje nemoćnog Djetešca označilo je početak nove ere, početak spasenja, i, više nego ikad ranije, ovog sam Božića u mislima bila sa svima onima koji Božić dočekuju s vjerom u bolje sutra, onima koji mole za čudo. Neki od njih ovog su se Božića morali suočiti s teškim dijagnozama, neki su ovog Božića izgubili svoj posao, neki su razbijali glavu s pitanjem što će staviti na blagdansku trpezu, neki su trbuhom za kruhom otišli daleko od svoje obitelji i ovog Božića nisu mogli zagrliti svoje roditelje ili svoje prijatelje, neki od njih ovog su Božića strepili za novi život koji treba doći na svijet, a neki od njih su molili za svoju djecu koja na božićno jutro nisu mogla zaviriti ispod svog bora, jer su jutro provela u bolnici. Neki od njih ovog su Božića pokopali one koje su najviše voljeli. Nekima će ovaj Božić biti prvi u nizu kojeg će provesti u samoći. Život nije savršen. Ali, na Božić će svatko od nas povjerovati da su čuda moguća, da je spas moguć, da nas, čak i kad smo beznadni, i sami i uplašeni, Netko tamo gore beskrajno voli.


Ovog sam Božića pod borom dobila novu knjigu Julijane Matanović "Rođena na Božić - Priče za pod bor" koja sadrži trinaest priča o ljudima koji Božić dočekuju sami, a pogovor, koji je autorici draži od predgovora, napisao je popularni fra Zvonko Benković, Julijanin student. Iako sam velika Julijanina obožavateljica, i to ne samo zato što smo obje išle u našičku gimnaziju, neko sam je vrijeme, nenamjerno, zanemarivala, pa mi je ova zbirka sjela kao kec na jedanaest. Julijanine pripovijesti moj su osobni melem za moje rane - uživam u nostalgiji i sentimentalnosti koju uvijek iznova uspjeva preslikati u svoje bogate, tople, utješne rečenice. Nekada, ne tako davno, ljudi nisu Božić doživljavali kao priliku za photo session, štoviše, malo naših baka ili mama ima fotogafije svojih Božića, a uspomene na njih nešto su najdragocjenije što imaju - samo ih pitajte. Tako i Julijana o Božiću progovara kroz priče o zamućenom mlijeku, bakinom otomanu koji je udobniji od kraljevske postelje, o smreki koju je tata posjekao da bi postala najljepši krispan, o limenim kutijama za bombone (znate, onima u kojima baka sada drži igle i konce), o ljudima kojima je Božić podsjetnik da su oni neucrtani ljudi koji žive u neucrtanim kućama, o ljudima koji požele biti nečiji samo u dane prosinca, o ljudima koji su iz rodne kuće ispraćeni psovkom.

Ustala sam na Stjepanovo u 6, kao Marta u Kantati o božićnoj kavi, i uz vruću kavu i dekicu pročitala knjigu od A do Ž, dok su moji mali i veliki ukućani spavali. Svaka njena riječ čini se istinitom, a likovi o kojima priča čine se živima, sličniji nama od svih savršenih kostimografija i scenografija kojima je naš svijet opterećen. Tužne note profesorice Julijane, uvijek popraćene mirisom kave, one ukuhane, uče nas ljudskosti, empatiji, i uvijek ću im se vraćati. Kraj nije donio happy end, štoviše, učinio mi se tužnijim od mnogih drugih krajeva Julijaninih zbirki, ali sam nekako smogla snage zahvaliti Bogu na ovoj toploj maloj karanteni koja nas je snašla ovog Božića, sa željom da me lica moje istočkane djece i u narednih tristotinjak dana sjete da rođenje svakog djeteta predstavlja najveću radost u vremenu kad radosti nema, da predstavlja nadu onima koji su sami ili bolesni, da predstavlja sve savršeno u ovom nimalo savršenom svijetu.


"Mulled wine, heavy on the cinnamon and light on the cloves. Off with you, me lad, and be lively!”

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...