Preskoči na glavni sadržaj

Čudne neke božićne tradicije

Moram priznati, malo mi se već zavrtjelo u glavi od nasmijanih lica, zbunjenih beba u šljokičastim haljinicama i usklađenih božićnih pulovera na mamama i tatama koje ovih dana viđam po društvenim mrežama. Znam, reći ćete da iz mene progovara zajedljiva zavidna baba (ima možda nešto i istine u tome) jer su moja djeca toliko neodgojena i divlja da su šanse da ih uhvatim kamerom ispred naše jelke iz Peveca gotovo nikakve, ali svejedno me od tog blještavila i čarolije Božića (zvane i komercijalizam) hvata nelagoda, ista ona kakva vas hvata pri pogledu na prizor koji se čini presavršenim da bi bio istinit. Ipak, moram biti zahvalna i na tim glamuroznim božićnim fotografijama čije dijeljenje je sada dio božićne tradicije svakog modernog čovjeka jer su me primorale da Božić pogledam iz jedne potpuno drugačije, nimalo savršene, perspektive.


Čak i ako se obitelj na okupu ne posvadi, velika je vjerojatnost da vrijeme Božića neće donijeti savršeni sklad među ljudski rod, niti savršeni mir ondje gdje inače čuči nemir. Za roditelje male djece Božić predstavlja poseban izazov. Naravno, svi ćemo probati navući te matching outfite na svoju djecu, ali rijetkima će to doista poći za rukom, jer, svako normalno dijete umrljat će taj outfit nečim ljepljivim, čokoladnim ili flomasterastim već sljedeće sekunde. Probat ćemo igrama nadmudrivanja izmanipulirati djecu da bar na Božić budu poslušna, jer Djedica nosi poklone samo dobroj djeci, ali mali mudraci shvatit će da bi taj trud bio uzaludan jer će Djedica poklone ostaviti ispod bora u dnevnoj sobi, a ne u dječjoj sobi koji izgleda kao Hirošima, doduše, šarena Hirošima, but still. Ukoliko nastavimo nadmudrivanje, savjetovat će nam da Djedici ostavimo ispod bora kakao i kolačiće pa stari neće praviti probleme oko poklona. Pokušat ćemo djeci prije spavanja pročitati priču o Isusovom rođenju, ali klinci će baš na Badnju večer poželjeti prije spavanja pročitati "Što je kakica?" Jelka i jaslice najveći su izazov za roditelje - jer netko će uvijek trčati kraj jaslica i vikati "Ja sam superjunak!" pa će stradati ogradica i jedno janje, a pastir će se onesvjestiti, sve to dok će onaj drugi netko skidati dvadeset i treću kuglicu s bora i zafitiljiti je na drugi kraj sobe. I to nije sve - ukoliko se djeca predoziraju božićnim kolačićima, očekujte da će se preobraziti u male Gremline - ne one slatke, nego one koji su okupani i nahranjeni poslije ponoći.



Na stranu s mojim #croatiantragedies, Božić nije glamurozan događaj na kojem se svak mora pojaviti u novoj toaleti i ludo se zabavljati. Na Božić slavimo rođenje malenog Djeteta u smrdljivoj štalici, rođenje koje se, poput čuda s neba, dogodilo u Betlehemu u trenutku kad su Židovi od strane Rimljana svedeni na rang stoke - tako su bar osjećali kad im je najavljeno da će se popisivati stanovništvo, jer Židovi nikada nisu prebrojavali ljude, nego samo svoje blago. Rođenje nemoćnog Djetešca označilo je početak nove ere, početak spasenja, i, više nego ikad ranije, ovog sam Božića u mislima bila sa svima onima koji Božić dočekuju s vjerom u bolje sutra, onima koji mole za čudo. Neki od njih ovog su se Božića morali suočiti s teškim dijagnozama, neki su ovog Božića izgubili svoj posao, neki su razbijali glavu s pitanjem što će staviti na blagdansku trpezu, neki su trbuhom za kruhom otišli daleko od svoje obitelji i ovog Božića nisu mogli zagrliti svoje roditelje ili svoje prijatelje, neki od njih ovog su Božića strepili za novi život koji treba doći na svijet, a neki od njih su molili za svoju djecu koja na božićno jutro nisu mogla zaviriti ispod svog bora, jer su jutro provela u bolnici. Neki od njih ovog su Božića pokopali one koje su najviše voljeli. Nekima će ovaj Božić biti prvi u nizu kojeg će provesti u samoći. Život nije savršen. Ali, na Božić će svatko od nas povjerovati da su čuda moguća, da je spas moguć, da nas, čak i kad smo beznadni, i sami i uplašeni, Netko tamo gore beskrajno voli.


Ovog sam Božića pod borom dobila novu knjigu Julijane Matanović "Rođena na Božić - Priče za pod bor" koja sadrži trinaest priča o ljudima koji Božić dočekuju sami, a pogovor, koji je autorici draži od predgovora, napisao je popularni fra Zvonko Benković, Julijanin student. Iako sam velika Julijanina obožavateljica, i to ne samo zato što smo obje išle u našičku gimnaziju, neko sam je vrijeme, nenamjerno, zanemarivala, pa mi je ova zbirka sjela kao kec na jedanaest. Julijanine pripovijesti moj su osobni melem za moje rane - uživam u nostalgiji i sentimentalnosti koju uvijek iznova uspjeva preslikati u svoje bogate, tople, utješne rečenice. Nekada, ne tako davno, ljudi nisu Božić doživljavali kao priliku za photo session, štoviše, malo naših baka ili mama ima fotogafije svojih Božića, a uspomene na njih nešto su najdragocjenije što imaju - samo ih pitajte. Tako i Julijana o Božiću progovara kroz priče o zamućenom mlijeku, bakinom otomanu koji je udobniji od kraljevske postelje, o smreki koju je tata posjekao da bi postala najljepši krispan, o limenim kutijama za bombone (znate, onima u kojima baka sada drži igle i konce), o ljudima kojima je Božić podsjetnik da su oni neucrtani ljudi koji žive u neucrtanim kućama, o ljudima koji požele biti nečiji samo u dane prosinca, o ljudima koji su iz rodne kuće ispraćeni psovkom.

Ustala sam na Stjepanovo u 6, kao Marta u Kantati o božićnoj kavi, i uz vruću kavu i dekicu pročitala knjigu od A do Ž, dok su moji mali i veliki ukućani spavali. Svaka njena riječ čini se istinitom, a likovi o kojima priča čine se živima, sličniji nama od svih savršenih kostimografija i scenografija kojima je naš svijet opterećen. Tužne note profesorice Julijane, uvijek popraćene mirisom kave, one ukuhane, uče nas ljudskosti, empatiji, i uvijek ću im se vraćati. Kraj nije donio happy end, štoviše, učinio mi se tužnijim od mnogih drugih krajeva Julijaninih zbirki, ali sam nekako smogla snage zahvaliti Bogu na ovoj toploj maloj karanteni koja nas je snašla ovog Božića, sa željom da me lica moje istočkane djece i u narednih tristotinjak dana sjete da rođenje svakog djeteta predstavlja najveću radost u vremenu kad radosti nema, da predstavlja nadu onima koji su sami ili bolesni, da predstavlja sve savršeno u ovom nimalo savršenom svijetu.


"Mulled wine, heavy on the cinnamon and light on the cloves. Off with you, me lad, and be lively!”

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta