Preskoči na glavni sadržaj

Čudne neke božićne tradicije

Moram priznati, malo mi se već zavrtjelo u glavi od nasmijanih lica, zbunjenih beba u šljokičastim haljinicama i usklađenih božićnih pulovera na mamama i tatama koje ovih dana viđam po društvenim mrežama. Znam, reći ćete da iz mene progovara zajedljiva zavidna baba (ima možda nešto i istine u tome) jer su moja djeca toliko neodgojena i divlja da su šanse da ih uhvatim kamerom ispred naše jelke iz Peveca gotovo nikakve, ali svejedno me od tog blještavila i čarolije Božića (zvane i komercijalizam) hvata nelagoda, ista ona kakva vas hvata pri pogledu na prizor koji se čini presavršenim da bi bio istinit. Ipak, moram biti zahvalna i na tim glamuroznim božićnim fotografijama čije dijeljenje je sada dio božićne tradicije svakog modernog čovjeka jer su me primorale da Božić pogledam iz jedne potpuno drugačije, nimalo savršene, perspektive.


Čak i ako se obitelj na okupu ne posvadi, velika je vjerojatnost da vrijeme Božića neće donijeti savršeni sklad među ljudski rod, niti savršeni mir ondje gdje inače čuči nemir. Za roditelje male djece Božić predstavlja poseban izazov. Naravno, svi ćemo probati navući te matching outfite na svoju djecu, ali rijetkima će to doista poći za rukom, jer, svako normalno dijete umrljat će taj outfit nečim ljepljivim, čokoladnim ili flomasterastim već sljedeće sekunde. Probat ćemo igrama nadmudrivanja izmanipulirati djecu da bar na Božić budu poslušna, jer Djedica nosi poklone samo dobroj djeci, ali mali mudraci shvatit će da bi taj trud bio uzaludan jer će Djedica poklone ostaviti ispod bora u dnevnoj sobi, a ne u dječjoj sobi koji izgleda kao Hirošima, doduše, šarena Hirošima, but still. Ukoliko nastavimo nadmudrivanje, savjetovat će nam da Djedici ostavimo ispod bora kakao i kolačiće pa stari neće praviti probleme oko poklona. Pokušat ćemo djeci prije spavanja pročitati priču o Isusovom rođenju, ali klinci će baš na Badnju večer poželjeti prije spavanja pročitati "Što je kakica?" Jelka i jaslice najveći su izazov za roditelje - jer netko će uvijek trčati kraj jaslica i vikati "Ja sam superjunak!" pa će stradati ogradica i jedno janje, a pastir će se onesvjestiti, sve to dok će onaj drugi netko skidati dvadeset i treću kuglicu s bora i zafitiljiti je na drugi kraj sobe. I to nije sve - ukoliko se djeca predoziraju božićnim kolačićima, očekujte da će se preobraziti u male Gremline - ne one slatke, nego one koji su okupani i nahranjeni poslije ponoći.



Na stranu s mojim #croatiantragedies, Božić nije glamurozan događaj na kojem se svak mora pojaviti u novoj toaleti i ludo se zabavljati. Na Božić slavimo rođenje malenog Djeteta u smrdljivoj štalici, rođenje koje se, poput čuda s neba, dogodilo u Betlehemu u trenutku kad su Židovi od strane Rimljana svedeni na rang stoke - tako su bar osjećali kad im je najavljeno da će se popisivati stanovništvo, jer Židovi nikada nisu prebrojavali ljude, nego samo svoje blago. Rođenje nemoćnog Djetešca označilo je početak nove ere, početak spasenja, i, više nego ikad ranije, ovog sam Božića u mislima bila sa svima onima koji Božić dočekuju s vjerom u bolje sutra, onima koji mole za čudo. Neki od njih ovog su se Božića morali suočiti s teškim dijagnozama, neki su ovog Božića izgubili svoj posao, neki su razbijali glavu s pitanjem što će staviti na blagdansku trpezu, neki su trbuhom za kruhom otišli daleko od svoje obitelji i ovog Božića nisu mogli zagrliti svoje roditelje ili svoje prijatelje, neki od njih ovog su Božića strepili za novi život koji treba doći na svijet, a neki od njih su molili za svoju djecu koja na božićno jutro nisu mogla zaviriti ispod svog bora, jer su jutro provela u bolnici. Neki od njih ovog su Božića pokopali one koje su najviše voljeli. Nekima će ovaj Božić biti prvi u nizu kojeg će provesti u samoći. Život nije savršen. Ali, na Božić će svatko od nas povjerovati da su čuda moguća, da je spas moguć, da nas, čak i kad smo beznadni, i sami i uplašeni, Netko tamo gore beskrajno voli.


Ovog sam Božića pod borom dobila novu knjigu Julijane Matanović "Rođena na Božić - Priče za pod bor" koja sadrži trinaest priča o ljudima koji Božić dočekuju sami, a pogovor, koji je autorici draži od predgovora, napisao je popularni fra Zvonko Benković, Julijanin student. Iako sam velika Julijanina obožavateljica, i to ne samo zato što smo obje išle u našičku gimnaziju, neko sam je vrijeme, nenamjerno, zanemarivala, pa mi je ova zbirka sjela kao kec na jedanaest. Julijanine pripovijesti moj su osobni melem za moje rane - uživam u nostalgiji i sentimentalnosti koju uvijek iznova uspjeva preslikati u svoje bogate, tople, utješne rečenice. Nekada, ne tako davno, ljudi nisu Božić doživljavali kao priliku za photo session, štoviše, malo naših baka ili mama ima fotogafije svojih Božića, a uspomene na njih nešto su najdragocjenije što imaju - samo ih pitajte. Tako i Julijana o Božiću progovara kroz priče o zamućenom mlijeku, bakinom otomanu koji je udobniji od kraljevske postelje, o smreki koju je tata posjekao da bi postala najljepši krispan, o limenim kutijama za bombone (znate, onima u kojima baka sada drži igle i konce), o ljudima kojima je Božić podsjetnik da su oni neucrtani ljudi koji žive u neucrtanim kućama, o ljudima koji požele biti nečiji samo u dane prosinca, o ljudima koji su iz rodne kuće ispraćeni psovkom.

Ustala sam na Stjepanovo u 6, kao Marta u Kantati o božićnoj kavi, i uz vruću kavu i dekicu pročitala knjigu od A do Ž, dok su moji mali i veliki ukućani spavali. Svaka njena riječ čini se istinitom, a likovi o kojima priča čine se živima, sličniji nama od svih savršenih kostimografija i scenografija kojima je naš svijet opterećen. Tužne note profesorice Julijane, uvijek popraćene mirisom kave, one ukuhane, uče nas ljudskosti, empatiji, i uvijek ću im se vraćati. Kraj nije donio happy end, štoviše, učinio mi se tužnijim od mnogih drugih krajeva Julijaninih zbirki, ali sam nekako smogla snage zahvaliti Bogu na ovoj toploj maloj karanteni koja nas je snašla ovog Božića, sa željom da me lica moje istočkane djece i u narednih tristotinjak dana sjete da rođenje svakog djeteta predstavlja najveću radost u vremenu kad radosti nema, da predstavlja nadu onima koji su sami ili bolesni, da predstavlja sve savršeno u ovom nimalo savršenom svijetu.


"Mulled wine, heavy on the cinnamon and light on the cloves. Off with you, me lad, and be lively!”

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...