Preskoči na glavni sadržaj

Čokoladna kriza

Što sam starija, to sve više primjećujem tragove PMS-a u svom ponašanju. Točno tjedan dana prije dana D osjetim njegov dolazak - i baš kao u Vampirskim dnevnicima, emociju koja u tom trenu vlada mnome PMS dodatno intenzivira. Ovaj mjesec to je bio - bijes. Bijes zbog ljudi koji misle da su kompetentni govoriti o nečemu o čemu pojma nemaju. Jedno je imati mišljenje ili dati svoje viđenje stvari, ili još bolje - svjedočanstvo, ali propovijedati o nečemu kao da je tvoje mišljenje dogma, a nemati znanja a osnovnim činjenicama... to je jednostavno pogrešno. Osnova svake debate je priprema - proučavanje argumenata za i protiv, ne znate li to? Hm, očito ljudi od Paris Geller nisu ništa naučili.

Anyway, dakle, PMS. Problem je kad te ščepa, a stanuješ sam pa se nemaš na kome iskaliti ka čovik. (Ovom prigodom zahvaljujem svom dragom na beskrajnim satima na telefonu/Skypu sa mnom neubrojivom (ali ne u bitnoj mjeri ;)). Osim bijesnih telefonskih razgovora, samo je jedna stvar koja ublažuje simptome PMS-a - čokolada. U situaciji bez čokolade, bez Nutelle, ma bez pekmeza! - pomažu jedino filmovi, ni manje, ni više, nego oni u kojima čokolada igra značajnu ulogu.

Chocolat (2000)
Prva asocijacija na filmsku čokoladu svakako je film snimljen po romanu Joanne Harris, divne Britanke koja u svoje romane uvijek unese mirise i okuse, kao da priča bez hrane nije potpuna. Njene 3D ljupke romane preporučila bih svakome tko se naziva romantičarem i tko voli kuhati, a moj najdraži je Pet četvrtina naranče. I dok u njemu Framboise postaje vlasnica creperie, u Čokoladi Vianne postaje vlasnica chocolaterie koja ubrzo svima u malenom francuskom gradiću priraste k srcu. Onome tko ne voli čokoladu ili Francusku, utješna nagrada bit će Johnny Depp. Vrijedi pogledati više puta, svaki put se doživi ona - tranquilité.


Willy Wonka and the Chocolate Factory (1971)
Tatina sestra i njezin suprug radni su vijek proveli u Kanditu, i tom situacijom dobro se okoristila cijela moja šira familija. Tetka bi nam uvijek u kutijama u rinfuzi donosila rum pločice, čokoladice Mond ili Super, famozne "okrugle" (lješnjaci u čokoladi, omiljeni u mojoj obitelji - koja ih naziva samo "okruglima" - hm, tek sad mi se taj izraz čini pomalo blesavim) i druge osječke slatkiše za koje bi svako dijete dušu dalo. Zamišljala sam, dakako, kako izgleda unutrašnjost Kandita, ali mi je tata rekao da bih, kad bih je vidjela, prestala jesti čokoladu. Nisam nikada obišla Kanditovo postrojenje, i u mojoj glavi, kad pomislim na tvornicu čokolade, još uvijek ne mogu pomisliti niti na jednu drugu, nego na onu Willyja Wonke.


Charlie and the Chocolate Factory (2005) 
Jasno vam je, ovaj film je remake Willy Wonke and the chocolate factory, iz kojeg možemo zaključiti samo jedno - Johnny Depp jako voli čokoladu. Preporučujem pogledati oba filma u maratonskom movie marathonu uz obilje čokoladnih poslastica - Gilmore style!


Matilda (1996) 
Ne samo da Johnny Depp voli čokoladu, nego je voli i Roald Dahl koji je otac i Willyja Wonke, i Matilde. O kul faktoru kojeg Matilda s godinama nije izgubila već sam pisala, a jedan od najboljih likova filma o Matildi jest Bruce Brogtotter kojeg se sjetim kad god nekoga ohrabrujem ili, pak, kad meni treba ohrabrenje. "You can do it, Bruce!", odzvanja mi u glavi kao da sam ga svojim očima gledala kako proždire ogromnu čokoladnu tortu ravnateljice Trunchbull. Ukoliko netko želi izvesti Bruceov pothvat - izvol'te recept!


Como Agua Para Chocolate (1992) 
Knjigu Laure Esquivel pročitala sam u osnovnoj školi. Ne brinite, nisam je čitala skrivećki, da mama ne vidi, strahujući da će saznati da čitam sve one eksplicitne senzualne scene koje su u njoj opisane tako detaljno da ih i nezreli tinejdžer može zamisliti. Rekla sam mami za knjigu, i ne samo to - satima smo raspravljale o svim njenim slojevima, onako kako dvije žene znaju. Baš kao i knjiga, i film o čarobnoj Titi koja svoje osjećaje utapa u hrani - doslovno - bogat je mirisima i okusima Meksika koje ne želite propustiti.


Les émotifs anonymes (2011) 
Ovaj tipično francuski filmić govori o čokoladi i o ljubavi dvoje čudaka - Jean-Renéa, vlasnika male manufakture za čokoladu, i Angélique, koja se boji svega, osim isprobati nove ideje. Zgodan je ovo film koji je osvajao kako nagrade, tako i srca svih romantičara koji sanjaju da će jednog dana imati svoju tvornicu čokolade, nalik Chocolate Millu.


The Chocolate War (1988)
Ovaj ozbiljan film u kojem čokolada, jadna, ispada sredstvo tlačenja učenika u privatnoj katoličkoj školi snimljen je prema romanu Roberta Cormiera objavljenom 1974. godine. U njemu glume "David Hodges" iz CSI-ja i "Lionel Luthor" iz Smallvillea, a preporučujem ga posebno onima koji ne vole katoličke škole - uživat će u njemu na poseban način.

Primjedbe

  1. Haha ovo kao da sam ja napisala! I kod mene osjete svi moje PMS dane a pogotovo decko.. bas mi ga bude zao nekad, jer budem toliko naporna da ni sama ne znam sta bi sa sobom :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Puno puta kažemo da su blaženi jer nemaju naše ženske probleme, ali mislim da posljedice problema osjete bolje nego mi :D Hrabri momci, nema šta :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...