Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (V)

Lijepo je vidjeti da su Gilmoreice, i pet godina nakon što su se prestale snimati, još uvijek u srcima ljudi! Kao što sam već rekla, svaki dan započenem s Gilmoreicama i kavom. Sure, gledam i druge serije, ali uvijek popodne ili navečer - jutro je samo za Gilmoreice čiji brzi govor i pop culture references mi uljepšavaju dan! Žalim samo mog budućeg muža koji će jutra u budućnosti provoditi ovako :) Ovo jutro sam na petoj sezoni, i srce mi se para na epizodu Say something - po milijunti put. Svaku epizodu otkrijem nešto novo - ili grešku u snimanju (šalice su često u istoj sceni totalno drugačije boje) ili neku pouku koja mi dobro dođe u životu. Ovo su neke od njih:

26. Veze na daljinu moguće su ukoliko se oboje potrudite 
Stvarno je nevjerojatno koliko mi je svaka epizoda Gilmoreica životna i koliko mi je pomogla da preživim u stvarnosti. Oni koji ih ne vole govore o njihovoj nerealnosti, ali ti očito nisu upoznali moje sestre i mene - vidjeli bi oni brzo pričanje kad bi nas čuli! U sedmoj sezoni Logan i Rory žive odvojeno, on je poslovno u Londonu, a ona završava studij. Iako su živjeli vrlo dinamičnim životima, uspjeli su održati vezu, a prekinuli su, ludi ljudi, tek kad su se našli na istom kontinentu! Učila sam na njihovim greškama kad sam preselila svoje krpice u Šibenik i zbog njih nisam posumnjala da će i moja veza preživjeti udaljenost.


27. Ukoliko se napiješ, kloni se mikrofona 
U srednjoj školi su me sprdali jer bi se često opila od jednog bambusa. Vrlo su me rado zvali na rođendane i  partyje jer nisam imala veliki kapacitet, pogotovo zato što sam bila sklona pjevanju nakon tog jednog bambusa - valjda mi je on bio dovoljan da se okuražim i postanem pjevačka diva. Ipak, nikad nisam imala pijane govore i nisam nikome pijana pjevala serenadu, a zbog svojih pjevačkih pothvata nisam nikada požalila. Dakle, dok ste na jednom bambusu, opasnosti nema!


28. Kad ti je teško/neugodno, close your eyes & think of England
Koliko puta u životu doživite neugodnjak i jednostavno biste kidali nalijevo od te situacije? Ali, ako zažmirite ili stisnete zube, neugodna situacija će nestati, a nitko je se, osim vas, neće ni sjećati! Ovo se posebno odnosi na nepromišljene izjave, tremu od nastupa ili na padanje u javnosti  :)


29. Ako se ne možeš izraziti riječima, piši 
Ovo pravilo sam često koristila. Hm, koristim ga i sada :) Ne znam zašto, ali kad govorite, ljudi vas često prekinu i razgovor ode u krivom smjeru. U pismu imate priliku reći sve što vam je na duši, i nitko neće prekinuti vaš tijek misli, zato se oduvijek najradije pisano izražavam. Kad bih mami morala priznati neku tajnu, kad bih se morala dečku ili sestri ispričati... Ako nemate moje dugo pismo u kojem objašnjavam svoje osjećaje ili vas molim za oprost, onda ste sretan čovjek! Pisma nemojte pisati samo svom ljubavniku, ako ga već morate imati!


30. Moraš misliti što poklon želi reći onome kome ga poklanjaš, a ne tebi 
Često ljudi kad kupuju poklone ustvari kupuju ono što bi se njima svidjelo, ali to je pogrešno. Lane je Rory u prvoj sezoni rekla, nakon što joj je ona rekla da će Deanu pokloniti Kafkine Metamorfoze, da mora uzeti u obzir što će poklon reći njemu, a ne što govori njoj. Sjetim se toga dok kupujem rođendanske poklone, i trudim se uvijek kupiti nešto što ne bih htjela zadržati - osim ako sam sigurna da prijateljica i ja imamo isti ukus.

Primjedbe

  1. Obozavam ih i dugo sam je gledala i pevusila when you leave I will follow... :)))

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...