Preskoči na glavni sadržaj

Mt 5, 10

Otkad je svijeta, kršćani su proganjani. Sve od progona Židova, ludila cara Nerona pa do 20. stoljeća i komunističkih tvorevina pred kršćane se stavlja izbor - živjeti svoju vjeru intimno ili je živjeti tako da ona pršti iz njih? Danas kršćane omalovažavaju i vjernici drugih vjera, a ponajviše oni koji Boga ne poznaju - ateisti. Sama riječ 'ateist' tako žalosno zvuči, naginje nekoj čudnoj neovisnosti i isprepliće se s izgubljenošću, pogotovo kad uzmemo u obzir da ateisti nisu svjesni da upravo kršćani žele i njima prenijeti radost kakvu osjeća onaj tko je Bogu blizak i da baš oni svim srcem vjeruju da je Raj dovoljno prostran za sve - pa čak i za one koji se Bogu odupiru. Ponestaje mi riječi kada vidim napade na drage mi ljude koji se događaju ovih dana, ali opet, baš me taj bijes napadača i nadahnjuje - svjedočiti svojim životom svoju vjeru. "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet! (Iv 16, 33)" Ali, ponekad je tako iscrpljujuće i boriti se, i slušati argumente neistomišljenika, i ne nasjesti na provokacije ljudi koji misle da su katolici izmislili temelj društva i da sad tu divnu radost, kakvu predstavlja obiteljski život, žele nasilno i nepravedno oduzeti onima koji, očito, nisu nastali od svojih mama i tata. 

Pođi od sebe, kažu mudraci koji žele mijenjati svijet, pa isto savjetujem svakom čovjeku koji danas misli da je silno tolerantan jer oružjem i uvredama napada one koji ne žele zanijekati svoje obitelji i omalovažiti njihovo značenje. Jesi li rođen u obitelji? Kako izgleda tvoja obitelj? Je li sretna? Ako nije, što bi je usrećilo, po tvom mišljenju? Jesi li ti samo proizvod seksualnog čina ili si čovjek koji se rodio iz ljubavi? Misliš li da te obitelj oblikovala u čovjeka kakav jesi danas? A ako nije, tko jest? Jesi li ti dijete iz epruvete? Imaš li oca? A majku? Duboko se zamisli nad svojim životom, nad svime što jesi - je li prvo bilo jaje ili kokoš, jesi li prvo nastao ti ili tvoja obitelj? 


Oduvijek sam slaba na nepravdu, i ljudi koji me poznaju uvijek će reći da se borim za one koji su neshvaćeni, za one kojima su prava uskraćena. Zaista, dala bih obje ruke da mogu svakom djetetu na svijetu dati mamu i tatu, dati mu da odrasta u ljubavi i toplini i da nikada ne pomisli da se razlikuje od drugog djeteta. Isto tako, ne mogu ni pojmiti dvojbe, borbe, gorčinu i manjak razumijevanja s kojim se susreće osoba koju privlači isti spol. Ne, ne mislim da je homoseksualnost bolest, niti poremećaj, niti da je to izbor - nitko ne bi svjesno odabrao toliko si zakomplicirati život. Da, Isus sve nas voli, i tebe, i mene, i gayeve, i one koji ne mogu imati djecu. Poznajem ljude koji su homoseksualci, suosjećala sam s njihovim suzama, poticala na bitku za prava koja im kao čovjeku pripadaju. Da, all you need IS love, ali ljubav nije za dovoljna da bi nastao novi život. Vjerovali vi u nešto veće od vas, ili bili agnostik ili ateist, jedno morate priznati - ljepote prirode i čuda svega stvorenog oko nas su nedvojbena. Okrenite se oko sebe. Vidite li ptice? Čujete li šum valova? Vidite li lišće koje pleše na vjetru? Vjerovali vi u priču o Adamu i Evi ili u neku drugu teoriju, budite iskreni prema sebi - nste li savršeno osmišljeni, nije li ideja o vama bila nepogrešiva i nije li vaš život  neprocjenjivo vrijedan? Imate oči, uši, ruke, noge, bubrege, srce, spolne organe, čudesan splet žila i krvnih zrnaca u vama besprijekorno radi. Ipak, neki ljudi nemaju ruku, nemaju nogu, neki su se rodili slijepi, neki ne čuju, neki ni ne dišu samostalno. Međutim, nitko od nas nije nastao greškom, slučajno, oops, I did iz again metodom. Bez obzira kojeg ste spola, jedno sigurno uviđate - muškarac i žena savršeno su stvoreni. Stvoreni su da se nadopunjavaju na način koji je gotovo nepojmljiv ljudskom umu. Stvoreni su tako da svojim djelovanjem, nalik božanskom, mogu stvoriti novi život. Nije li to nešto što nitko ne može opovrgnuti? Bog je stvorio sve nas, nalik smo Njemu iako se razlikujemo jedni od drugih. Nitko od nas nije tvornička greška, ali nisu svi od nas obdareni sposobnošću da na svijet donesu život. To je križ kojeg je, poput fizičkog nedostatka, teško prihvatiti. Ne zaslužuje li svaki čovjek slobodu koju pruža hod, ne zaslužuje li svatko vidjeti nebo i oblake, ne zaslužuje li svatko sposobnost da drugoga nasmije, zagrli, da voli? Značenje križa teško je prihvatiti i onima koji žive životom praktičnog vjernika, a kako li je tek teško onomu tko u svom životu ne priznaje tuđa pravila, onomu tko nikome i ničemu ne odgovara, onomu tko je sam sebi dovoljan! Za križ je potrebna hrabrost, potrebna je snaga, potrebna je milost kakvu čovjek ne može proizvesti.


Ne sumnjam, da su me odgajale dvije mame, ja bih ih neizmjerno voljela, ali kakva bih ja danas bila osoba? Ne mogu, a da ne pomislim - pa ja bih bila pola osobe, nedostajale bi neke od ključnih slagalica moje duše, moje biti! Bi li ti zamijenio svoga tatu nekim drugim tatom? Ili drugom majkom? Nisu li oni posebni takvi kakvi jesu, s manama i vrlinama, sa svim genetski predispoziciranim bolestima, sa svim govornim manama, sa svim sklonostima, i nisi li ti plod njihove ljubavi, nisi li ti njihova ideja? Nisi li ti spoj njihovih čudnih gena i njihovih šarolikih karaktera, ne nosiš li ti njihove crte lica, nemaš li njihov nos, njihove nožne prste, nisi li tvrdoglav baš poput svoga oca, nisi li slab na nepravdu poput tvoje majke? 

Samo volim svoju obitelj i ne mislim da sam zbog nje savršena - iako odgajana u ljubavi, imam i ja svojih nedostataka (uf, hrpu!), ali uz obitelj se lakše provlačim kroz život - blagoslovljena sam muškim i ženskim u svome životu, ne samo njihovim duhovnim prisustvom, nego i njihovim fizičkim djelovanjem koje se ogleda kroz mene, koje će se ogledati u onima koji dolaze poslije mene. Ili neće - spremna sam i na taj križ. On već zna za što sam ja sposobna i On već zna koji zadatak mi je povjeren. I neka me omalovažavaju svi koji ne žele pripadati "klubu" u kojem se govori jedinstvenim jezikom ljubavi kojeg ne žele svi ni čuti, ni razumjeti. I neka mi sude svi koji misle da je borba za moju obitelj pogrešna, jer za mene nema ničega vrijednijeg od borbe za obitelji - od borbe za život.

„Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko“


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...