Preskoči na glavni sadržaj

Mt 5, 10

Otkad je svijeta, kršćani su proganjani. Sve od progona Židova, ludila cara Nerona pa do 20. stoljeća i komunističkih tvorevina pred kršćane se stavlja izbor - živjeti svoju vjeru intimno ili je živjeti tako da ona pršti iz njih? Danas kršćane omalovažavaju i vjernici drugih vjera, a ponajviše oni koji Boga ne poznaju - ateisti. Sama riječ 'ateist' tako žalosno zvuči, naginje nekoj čudnoj neovisnosti i isprepliće se s izgubljenošću, pogotovo kad uzmemo u obzir da ateisti nisu svjesni da upravo kršćani žele i njima prenijeti radost kakvu osjeća onaj tko je Bogu blizak i da baš oni svim srcem vjeruju da je Raj dovoljno prostran za sve - pa čak i za one koji se Bogu odupiru. Ponestaje mi riječi kada vidim napade na drage mi ljude koji se događaju ovih dana, ali opet, baš me taj bijes napadača i nadahnjuje - svjedočiti svojim životom svoju vjeru. "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet! (Iv 16, 33)" Ali, ponekad je tako iscrpljujuće i boriti se, i slušati argumente neistomišljenika, i ne nasjesti na provokacije ljudi koji misle da su katolici izmislili temelj društva i da sad tu divnu radost, kakvu predstavlja obiteljski život, žele nasilno i nepravedno oduzeti onima koji, očito, nisu nastali od svojih mama i tata. 

Pođi od sebe, kažu mudraci koji žele mijenjati svijet, pa isto savjetujem svakom čovjeku koji danas misli da je silno tolerantan jer oružjem i uvredama napada one koji ne žele zanijekati svoje obitelji i omalovažiti njihovo značenje. Jesi li rođen u obitelji? Kako izgleda tvoja obitelj? Je li sretna? Ako nije, što bi je usrećilo, po tvom mišljenju? Jesi li ti samo proizvod seksualnog čina ili si čovjek koji se rodio iz ljubavi? Misliš li da te obitelj oblikovala u čovjeka kakav jesi danas? A ako nije, tko jest? Jesi li ti dijete iz epruvete? Imaš li oca? A majku? Duboko se zamisli nad svojim životom, nad svime što jesi - je li prvo bilo jaje ili kokoš, jesi li prvo nastao ti ili tvoja obitelj? 


Oduvijek sam slaba na nepravdu, i ljudi koji me poznaju uvijek će reći da se borim za one koji su neshvaćeni, za one kojima su prava uskraćena. Zaista, dala bih obje ruke da mogu svakom djetetu na svijetu dati mamu i tatu, dati mu da odrasta u ljubavi i toplini i da nikada ne pomisli da se razlikuje od drugog djeteta. Isto tako, ne mogu ni pojmiti dvojbe, borbe, gorčinu i manjak razumijevanja s kojim se susreće osoba koju privlači isti spol. Ne, ne mislim da je homoseksualnost bolest, niti poremećaj, niti da je to izbor - nitko ne bi svjesno odabrao toliko si zakomplicirati život. Da, Isus sve nas voli, i tebe, i mene, i gayeve, i one koji ne mogu imati djecu. Poznajem ljude koji su homoseksualci, suosjećala sam s njihovim suzama, poticala na bitku za prava koja im kao čovjeku pripadaju. Da, all you need IS love, ali ljubav nije za dovoljna da bi nastao novi život. Vjerovali vi u nešto veće od vas, ili bili agnostik ili ateist, jedno morate priznati - ljepote prirode i čuda svega stvorenog oko nas su nedvojbena. Okrenite se oko sebe. Vidite li ptice? Čujete li šum valova? Vidite li lišće koje pleše na vjetru? Vjerovali vi u priču o Adamu i Evi ili u neku drugu teoriju, budite iskreni prema sebi - nste li savršeno osmišljeni, nije li ideja o vama bila nepogrešiva i nije li vaš život  neprocjenjivo vrijedan? Imate oči, uši, ruke, noge, bubrege, srce, spolne organe, čudesan splet žila i krvnih zrnaca u vama besprijekorno radi. Ipak, neki ljudi nemaju ruku, nemaju nogu, neki su se rodili slijepi, neki ne čuju, neki ni ne dišu samostalno. Međutim, nitko od nas nije nastao greškom, slučajno, oops, I did iz again metodom. Bez obzira kojeg ste spola, jedno sigurno uviđate - muškarac i žena savršeno su stvoreni. Stvoreni su da se nadopunjavaju na način koji je gotovo nepojmljiv ljudskom umu. Stvoreni su tako da svojim djelovanjem, nalik božanskom, mogu stvoriti novi život. Nije li to nešto što nitko ne može opovrgnuti? Bog je stvorio sve nas, nalik smo Njemu iako se razlikujemo jedni od drugih. Nitko od nas nije tvornička greška, ali nisu svi od nas obdareni sposobnošću da na svijet donesu život. To je križ kojeg je, poput fizičkog nedostatka, teško prihvatiti. Ne zaslužuje li svaki čovjek slobodu koju pruža hod, ne zaslužuje li svatko vidjeti nebo i oblake, ne zaslužuje li svatko sposobnost da drugoga nasmije, zagrli, da voli? Značenje križa teško je prihvatiti i onima koji žive životom praktičnog vjernika, a kako li je tek teško onomu tko u svom životu ne priznaje tuđa pravila, onomu tko nikome i ničemu ne odgovara, onomu tko je sam sebi dovoljan! Za križ je potrebna hrabrost, potrebna je snaga, potrebna je milost kakvu čovjek ne može proizvesti.


Ne sumnjam, da su me odgajale dvije mame, ja bih ih neizmjerno voljela, ali kakva bih ja danas bila osoba? Ne mogu, a da ne pomislim - pa ja bih bila pola osobe, nedostajale bi neke od ključnih slagalica moje duše, moje biti! Bi li ti zamijenio svoga tatu nekim drugim tatom? Ili drugom majkom? Nisu li oni posebni takvi kakvi jesu, s manama i vrlinama, sa svim genetski predispoziciranim bolestima, sa svim govornim manama, sa svim sklonostima, i nisi li ti plod njihove ljubavi, nisi li ti njihova ideja? Nisi li ti spoj njihovih čudnih gena i njihovih šarolikih karaktera, ne nosiš li ti njihove crte lica, nemaš li njihov nos, njihove nožne prste, nisi li tvrdoglav baš poput svoga oca, nisi li slab na nepravdu poput tvoje majke? 

Samo volim svoju obitelj i ne mislim da sam zbog nje savršena - iako odgajana u ljubavi, imam i ja svojih nedostataka (uf, hrpu!), ali uz obitelj se lakše provlačim kroz život - blagoslovljena sam muškim i ženskim u svome životu, ne samo njihovim duhovnim prisustvom, nego i njihovim fizičkim djelovanjem koje se ogleda kroz mene, koje će se ogledati u onima koji dolaze poslije mene. Ili neće - spremna sam i na taj križ. On već zna za što sam ja sposobna i On već zna koji zadatak mi je povjeren. I neka me omalovažavaju svi koji ne žele pripadati "klubu" u kojem se govori jedinstvenim jezikom ljubavi kojeg ne žele svi ni čuti, ni razumjeti. I neka mi sude svi koji misle da je borba za moju obitelj pogrešna, jer za mene nema ničega vrijednijeg od borbe za obitelji - od borbe za život.

„Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko“


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t