Preskoči na glavni sadržaj

MY favorite things - not Oprah's!

Kao veliki fan Oprah, kad mi dođe, objavit ću svoje Favorite Things tjedna, mjeseca, godine, whatever, go with me. Iz silne želje da u svom nimalo uzbuljivom životu pronađem sitne radosti, moje omiljene stvari neće se odnositi na big potentially life-changing things, nego na detalje u danu na kojima sam zahvalna, pa se nadam da ću tako i vas potaknuti da uživate u malim stvarima u životu!

Na ideju sam ustvari došla gledajući svoj Instagram profil, a prva fotka koju sam ovaj tjedan uslikala bila je fotografija mog vrta (Dalmoši kažu - vrtal) ispred mog ćumeza. Nema mi do moje Slavonije, ali u doba cvjetanja topola, breza i ostalog mi dragog drveća koje me pokušava ubiti, zdravije mi je biti u Šibeniku, gdje mi kraj kuće raste cvijeće i drveće, a ja ipak mogu disati kao svi normalni ljudi i nemati punu torbicu balavih maramica. U cvijeće se ne razumijem nimalo, ovo je neka low maintenance vrsta koja je buknula u tjedan dana koliko sam bila doma. Pa svako jutro prije posla zastanem i pomirišem cvijeće - doslovno!


Poprilično sam škrta glede kupovine odjeće i obuće i hrane - pa, budimo realni, svega - pa ne čudi da sam se odlučila na kupnju cipela u H&M-u, po cijeni od nekih 70 kuna, ako se ne varam. Znam, cijena baš ne vrišti kvalitetu, zbog čega sam valjda i mjesecima odlagala actually obuvanje krasnih jednostavnih balerinki (u zadnje vrijeme su mi sve cipele lakirane), stiskajući zube već na samu pomisao na žuljeve koje će uzrokovati na mojim faličnim (desno je veće, of kors) stopalima. No, pogodite što, ove cipelice postale su mi naaaajdraže cipelice na svitu, u njima se osjećam se kao da hodam po oblacima! Skupe fancy cipele - in your face! :P


Obožavam svibanj, koji me osim na moju ljubav sjeti na krivaj kod moje kume Bube koja uvijek pravi fiiiiine kolače s jagodama. Blesavo, znam, ali kad pomislim na jagode, pomislim na krivaj u Feričancima (na Duhove), i zato s posebnim guštom na svoju zobenicu ujutro stavljam slasne jagode (hej, bio je popust u Konzumu!)!


Slika je mutna, ali zapravo je savršena za putničku priču koja ide uz nju. Ovaj je tjedan počeo drugi hrvatski Festival putnika pa se cijela rijeka putnika slila u Šibenik, i Šibenčani po cijele dane slušaju one koji imaju novca/vremena kako putuju svijetom, istražuju njegove ljepote i upoznaju zanimljive ljude, a skupa s njima i ja, i sladoled od limete!


Ne znadem ja što bih bez svoje kolegice Z., ali eto, kad nje i nema na marendi, ja se nekako pokušam uživjeti u tu famoznu pauzu na poslu pa popijem kavicu sama (i odmah se osjećam kao neka skroz samostalna žena koja živi u New Yorku) i pročitam kako se Jelena Rozga skinula za Story jer podržava sve ekološki nastrojene akcije. E, Jelo, bitno da imaš opravdani razlog - skidaj gaće! 


Koje su vaše omiljene stvari ovoga tjedna??

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca