Preskoči na glavni sadržaj

Moja filmska večer s Marilyn

Moram priznati, sve ove godine nisam uspjela zauzeti čvrst stav o Marilyn Monroe. Kao tinejdžerica gledala  sam s roditeljima Sedam godina vjernosti i prevrtala očima na svako tatino cerekanje. Mama je tijekom naše filmske večeri bila ravnodušna, kao da je već navuknuta na muške uzdahe koje Marilynka uzrokuje i desetljećima nakon svoje smrti. Glupa plavuša, o glumi pojma nema, i tko uopće ima takav glasić!? - mislila sam, nikada je ne priznajući ravnu divama starog Hollywooda, od kojih mi je najdraža bila Katharine Hepburn. Tek kad sam pročitala knjigu Klonirana Jelene Čarije, veliki hit 2003. godine, dublje sam se zagledala u Marilyn. Nije ona samo glava sa zlaćanim uvojcima, ima u njenim očima istovremeno nečega djetinjeg, ali i nečega erotičnog. Tajanstvena i nesigurna - vlada kamerama, a sramežljivo obara pogled kad se reflektori ugase. Što li je to u Normi Jean da su svi, kad bi ona ušla u prostoriju, zaustavili dah, muškarci jer su je željeli onako kako se želi mitsko stvorenje, a žene jer su se divile njezinoj ljepoti i načinu na koji je motala muškarce oko maloga prsta? Koja je njezina tajna?



U godinama koje su uslijedile, čitala sam mnogo toga o Marilyn Monroe, uvijek gladno istražujući cijeli njezini fenomen putem kojeg se održala kao ikona koja, vjerujem, nikada neće izblijedjeti. Norma Jean odrastala je u sirotištima nakon što joj je majka odvedena u umobolnicu, i žudjela je za ljubavi cijeloga života. Iako ju je Chanel iskoristio za populariziranje svog Number 5, omiljeni Marilyni parfemi su bili Joy Jeana Patoua i Florisov Rose Geranium. Voljela je Francisca Foyu, filmove Clarka Gablea, pisala je izuzetnu poeziju, bila je knjiški crv, posebno je voljela djela Jamesa Joycea i Samuela Becketta, maltezera joj je poklonio Frank Sinatra, prijateljica joj je bila Ella Fitzgerald - Marilyn je živjela čarobnim životom. Oni koji su je voljeli, nikada je nisu preboljeli, a njezin posljednji suprug, Arthur Miller, napisao je scenarij za posljednji film koji je snimila te se razveo od nje istog tjedna kada je film pušten u produkciju. Priča se da je imala knjižicu u koju je bilježila susrete s mafijom i s Kennedyjevima, a svoje tajne nikada nije otkrila - umrla je od tableta za spavanje, potpuno sama u svom stanu. Na njezin grob u Los Angelesu svaka tri dana stizale su ruže koje je slao njezin drugi muž DiMaggio za kojeg se, netom prije smrti, pristala ponovno udati.


2011. godine Michelle Williams fenomenalno je utjelovila slavnu divu u filmu My week with Marylin. Neobična je to priča o pravoj Marylin, svemu što je ona bila u svoja četiri zida, njezinim nesigurnostima, njezinoj želji da se dokaže kao glumica - ispričana kroz dnevnik mladog Engleza Colina Clarka koji je oduvijek čeznuo za radom u filmskoj indrustriji, a kojemu se pružila prilika upravo na filmu koji je Marilyn snimala s Laurenceom Olivierom. Tijekom snimanja film se zvao Uspavani princ, a u povijesti kinematrografije ostao je upamćen kao The Prince and the Showgirl. Marylina naivna krhkost zasjenila je rutinsko snimanje romantične komedije, iznervirala one koji su bili kratkoga fitilja, a izazvala neobjašnjivu potporu i razumijevanje onih koji su u njoj vidjeli želju za prepoznatljivošću, željom da postane nešto više od komada mesa. Dirljiv film pokazuje neglamuroznu, bespomoćnu Marilyn koja osvaja gledatelja, i on ne može ništa drugo, nego poželjeti je zagrliti i ponuditi joj rame za plakanje. Voljeli Marilyn ili ne, ovaj film izazvat će poplavu emocija u vama, bilo čežnju za zlatnim Hollywoodom, Colinovu želju za ostvarenjem snova, Olivierovu zavist ili tugu nesretne Norme Jean.





Primjedbe

  1. Pročitala sam Klonirana još davno, može biti čak i 2003., i frapirala me knjiga!!! Iskreno, voljela bih pogledati sve njezine filmove, i ne znam zašto već nisam. Sjajan tekst, kao i uvijek :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...