Preskoči na glavni sadržaj

Lisbon-depra

Pomislit ćete da imam samoubilačku namjeru jer često čitam knjige na tu temu. Valjda sam u nekoj melankoličnoj fazi života, i da, naravno, intrigira me taj odustanak od onoga što je najvećeg dara ikada darovanog - života. Mi, ljudi, takvi smo, smrt nas uvijek iznenadi, šokira, uvijek nas potakne na razmišljanje, a u slučaju samoubojstva - na zakašnjelo suosjećanje i znatiželju. Bezbroj pitanja na koja više nema tko odgovoriti. Malo je pisaca koji smrt znaju prikazati kao sasvim prirodnu pojavu, čak i kad se dogodi u najneobičnijim okolnostima, ali Jeffrey Eugenides, čarobnjak napisane riječi, zasigurno je jedan od njih. Čovjek je to koji napiše knjigu svakih deset godina, ali čekanje njegovih djela uvijek se isplati. U svom debitantskom romanu, Nevina samoubojstva, knjigom koja mi je jednom godišnje ne repertoaru - samo zato što je ljepota njenih riječi tako nepotrošna, samoubojstvo je predstavio romantično kao jedini lijek za kojim posežu sanjari koji ne mogu podnijeti živjeti u praznom svijetu. Ovu odličnu knjigu u film je pretvorila Sofia Coppola, a Lisbon sestre, koje si redom oduzimaju život, odglumile su Leslie Hayman, A. J. Cook, Chelse Swain, Kirsten Dunst i Hanna R. Hall. Priču o Lisbonicama saznajemo od  grupe dječaka kojoj su sestre objekt obožavanja, neprestana zanimacija i izvor svih maštanja, a upravo Eugenidesova ideja o grupi pripovjedača je jedinstvena. U ovom postu donosim vam kombinaciju citata iz knjige i stvari s fenomenalnog soundtracka The virgin suicidesa.



"Nakon pet minuta transfuzije objavio je da više nije u životnoj opasnosti. Pomilovavši je ispod brade, reče: 'Što ćeš ovdje, dušo? Još si tako mlada da ni ne znaš kako život zna biti gadan.' Cecilia je nato usmeno dala svoju jedinu samoubilačku poruku, usput rečeno i beskorisnu jer će preživjeti. 'Doktore', rekla je, 'očito nikad niste bili trinaestogodišnja djevojčica.'"


"Nikad nismo shvatili zašto je curama tako bitno da budu zrele, ili zašto osjećaju potrebu da jedna drugoj dijele komplimente, no kad bismo katkad naglas pročitali dugi odlomak dnevnika, morali smo susprezati nagon da se počnemo grliti i jedan drugomu govoriti kako smo zgodni. Osjetili smo kako si sputan kad si cura, kako ti zato mozak postane okretan i sanjarski i kako naučiš slagati boje. Znali smo da su nam cure blizanke, da u prostoru postojimo kao životinje jednake kože, i da one o nama znaju sve, iako mi njih nikako ne možemo dokučiti. Naposljetku smo spoznali da su cure zapravo prerušene žene, da shvaćaju ljubav, pa čak i smrt, a nama je jedina zadaća da dižemo larmu koja ih, po svemu sudeći, osvaja."


"Bila je čvrsta točka svijeta u vrtnji", rekao nam je citirajući Eliota, čije je Sabrane pjesme našao na polici u centru za odvikavanje. Lux Lisbon gledala ga je cijelu vječnost, Trip Fontaine joj je uzvraćao pogled, a ljubav koju je u tom trenu osjetio, iskrenija od svih potonjih ljubavi jer se nikad nije morala boriti za opstanak u stvarnom životu, dan ga danas u pustinji mori, makar su mu i vanjština i zdravlje propali. 'Nikad ne znaš što će probuditi uspomenu', rekao nam je. 'Lice nekog djetešca. Zvonce na mačkinoj ogrlici. Bilo što.'"


"Samoubojstva u biti nisu bila ni zagonetka ni stvar tuge, nego obične sebičnosti. Cure su na sebe preuzele odluke koje je pametnije prepustiti ogu. Previše su se osilile da bi dalje živjele među nama, previše su su okrenule sebi, postale su previdovite, preslijepe. Nisu za sobom ostavile život, koji redovito prevlada prirodnu smrt, nego posve tričav niz svakidašnjih činjenica: sat koji kuca na zidu, dnevni boravak u podnevnoj polusjedni i grozotu ljudskog bića koje misli samo na sebe."


"Na kraju nije bilo bitno koliko su godina imale niti da su bile cure, nego samo da smo ih voljeli, a one nisu čule naš zov; ne čuju nas ni danas, dok ih prorijeđene kose i salastih trbuha iz kućice na drvetu dozivamo da izađu iz soba, kamo su otišle da zauvijek budu same - same u samoubojstvu, a samoubojstvo je dublje od smrti - i gdje mi nikad nećemo naći djeliće da ih nanovo sklopimo."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...