Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (VI)

Osim što sam gledajući Gilmoreice učila o glazbi, filmovima i knjigama, naučila sam ponešto i o življenju punim plućima. Najveći strah mi je da ne ispunjavam svakodnevno potencijal koji mi je Bog darovao i zato se trudim svaki dan javiti prijatelju, svako malo trudim se naučiti nešto novo ili otkriti ljepotu u nečemu u čemu je prije nisam uviđala. Na ovaj način su mi Gilmoreice pomogle u tome:

31. In omnia paratus!
Na okupljanju Life and death brigade Logan je potaknuo dosadnu Rory da iskuša svoje granice i skoči s ogromne platforme Mary Poppins style. "People can live a 100 years without really living for a minute", rekao joj je, i ta rečenica mi se baš urezala u pamćenje. Život ponekad stvarno počinje tek kad prijeđemo svoje granice, i ne mislim pri tome ni na kakve ilegalne ili nemoralne stvari, nego na naše strahove. Valja se suočiti sa svojim strahom i gledati na svako strašno iskustvo kao životnu lekciju.


32. Doživi svaki trenutak!
Kad ste zadnji put sami negdje šetali, a da niste telefonirali? Kad ste sjedili u parku na klupici i nemali slušalice mp3-ja u ušima? Čini se kao da je tehnologija ubila svako uživanje u trenutku, i kao da čovjek tek kad se pomiri sa samoćom zaista počne uživati u tišini, kao da je nemoguće doživjeti život dok su oko nas glasovi drugih ljudi ili promet. Volim što je Lorelai uvijek brinula da Rory sve doživi - dok se ona brinula i paničarila, Lorelai bi joj skrenula pažnju na ono što je bitno - trenutak u kojem se nalazi. Dobro se imati kraj sebe prijatelja koji pazi da život kraj tebe ne proleti.


33. Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo
Na početku prve sezone Rory se prebacila iz srednje škole u Stars Hallowu u privatnu školu Chilton gdje su mali bogataši bili nabrijani na upisivanje fakulteta Ivy lige i gdje su koristili svaku priliku da joj zagročaju život iz čiste obijesti, kao da i učenje gradiva kojem se kraj ne nazire nije bilo dovoljno teško. U početku ih nije mogla sustići, ali se trudila više nego oni i na kraju treće sezone bila valedictorian. Lorelai ju je na dan mature dovela u ogroman hodnik koji ih je obje plašio prvog dana u Chiltonu. "It's not so scary anymore", rekla joj je.


34. Učiti, učiti, jedino tako možeš razlučiti...
Ne sjećam se niti jedne serije u kojoj bi glavni likovi bili tinejdžeri, a da su u ijednoj sceni bili usred učenja i pripremanja ispita - Rory je po tom pitanju jedinstvena. Iako je inteligentna, u seriji se naglasak uvijek stavljao na važnost učenja te činjenicu da Rory redovito uči i da uvijek želi znati više, za razliku od Jessa koji je izuzetno bistar, ali kronično ne uči, npr. Njezina disciplina i trud zaista su nadahnjujući, pogotovo u epizodama Deer hunters ili Here comes the sun, koje pogledam kao inspiraciju prije nego se uhvatim knjige.


35. Always say proper goodbye
Rory je otišla u New York jer se Jess nije oprostio s njom kada je odlazio iz Stars Hallowa. OK, znam da joj je to bila izlika da ga vidi, ali mislim da su rastanci vrlo važni u životu. Život je kratak i nikad ne znamo kada posljednji put vidimo drage ljudi. Valja se uvijek rastati u miru, uz poljupce i zagrljaje, koji često djeluju terapeutski i onome tko odlazi iz toplog gnijezda daje krila. Vjerujte mi, govorim iz iskustva. Oprostite se od onih koje volite i nikada se ne rastajte s gorkim riječima. 


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca