Preskoči na glavni sadržaj

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (IV)

U ovo vrijeme prije šest godina emitirana je posljednja epizoda Gilmoreica - Bon voyage - i za razliku od mnogih serija u kojima u zadnjoj epizodi sve sapuničarski kulminira, ova je završila prirodnim tokom, začinjena malim slatkim iznenađenjima kakve nam život često pruža. Bilo mi je teško oprostiti se od njih, ta uz Gilmoreice kao da sam i ja odrasla! Bio je to kraj jedne ere, ali njihove pouke nosim i danas u sebi:

21. Kava je čarobno piće


Kava nikada nije bila samo piće. Otkad je otkrivena, predstavljala je društveni život - uz kavu su se ljudi sastajali, sklapali poslove, zaljubljivali se, izmjenjivali životne događaje, tračali one koji nisu s njima na kavi u tom trenutku. Ako živite u Hrvatskoj, jasno vam je da je kava simbol pauze, odmaka od svakodnevnih problema, dolce far niente po kojem smo svakom strancu, koji zakorači u našu zemlju, prepoznatljivi. Ni u Gilmoreicama kava nije samo napitak, ona je čarobni napitak - na njoj se temelji prijateljstvo, pa i ljubav, Lukea i Lorelai, uz nju se Lorelai povezala s Maxom, na kušanje kave je Alex odveo Lorelai na prvom spoju, kavom je Logan pokušao podmititi Rory nakon prekida, što mu je, uz kiosk s kavom, naposljetku i uspjelo, kava predstavlja vezu između Lorelai i Rory, taj čuveni gilmoreizam - energiju za utjelovljenje krilatice "Life's short - talk fast". Kad bolje razmislim, zbog Gilmoreica sam se i navukla na kavu, i iako znam da Alexis Bledel zapravo ne pije kavu, i da je Rory u seriji svaki put ustvari imala Colu u šalici, i iako je kava ponekad jedina tekućina koju u danu unesem i iako mi od četvrte kave drhti desni očni kapak - kave se neću nikada odreći, jer za mene kava predstavlja radost života kojoj su me poučile Gilmoreice.



22. Ne ogovaraj na javnom mjestu! 

OK, to ste vjerojatno svi naučili onako kako to već svaka budala nauči - iz vlastitog iskustva. Nekim čudom, baš onaj kojeg, po mogućnosti - na kavi, ogovarate (pardon, o kojem pričate iza njegovih leđa o stvarima koje vas se ne tiču), uvijek se stvori tik do vas! Dogodilo se to i Rory kada je u Dosejevom dućanu brutalno ogovarala, koga drugoga, nego Deanovu suprugu - Lindsey. I iako je ono što je učinila samo par epizoda nakon neugodnjaka u dućanu bilo puno gore, nije joj ni ta zgoda trebala. Not pretty - don't do it.


23. Ne sjedi kod kuće čekajući da on nazove!

Kad Rory počne hodati s Jessom, uviđa da se on uvelike razlikuje od Deana. Njegovi nonšalantni "Vidimo se" i "Nazvat ću te" postali su razlog bijesnog ispada na telefonu nakon što je u petak navečer, čekajući da on nazove, Rory temeljito očistila tipkovnicu, a subotu navečer, jer opet nije nazvao, provela na hokeju. Da - hokeju. Vjerojatno se svaka od nas barem jednom u životu durila na dečka zbog takvih stvari, nikada ne prihvaćajući ni pomisao da ona nazove njega prva. E, pa ako volite različite sportske sadržaje, vi idite na hokej, ako ne - nazovite ga i sve mu saspite u facu, tj. u slušalicu.


24. Prosidba treba biti magična

O prošenju žene koju voliš u Gilmoreicama su muškarci (da, ja neću nikoga prositi!) mogli naučiti ovo:
- mora biti dobro promišljena
- ne smije biti način da se okonča svađa ili loša faza u vezi
- u pozadini mora svirati glazba
- osvjetljenje mora biti romantično
- magični trenutak mora postepeno rasti, sve do velikog pitanja
- mora sadržavati tisuće žutih ivančica
- po mogućnosti, i konj bi trebao biti tamo negdje
- i svijeće
- ne bi trebala biti na javnom mjestu ili pred cijelom rodbinom
- trebala bi biti na najmanje očekivani dan - nikako ne na dan diplome, godišnjicu, rođendan i slično
- apparently, i žene mogu zaprositi muškarce - i to bez svih ovih rekvizita, samo onako - spontano!



25. Treba slaviti nove izazove!


Onog dana kada se Independence Inn zatvorio, Lorelai je pokucala Sookie i Jacksonu na vrata sa šampanjcem u rukama. Nakon vijesti koja je značila da su ostali bez posla i da nemaju novac za kupnju Dragonflya, uskliknula je - "Treba slaviti nove izazove!" Tog trenutka često se sjetim, ali mi još u nevolji nije palo na pamet da pijem šampanjac, nekako je teže to izvesti u stvarnom životu. "Yesterday our lives were boring and predictable. We had jobs, we were gonna start our own business. But now everything is wide open. We can do anything we want because we're not penned in. That's good." Hm, možda kod sljedećeg izazova ipak popijem koju...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t