Preskoči na glavni sadržaj

Girl power!

Prisjetila sam se s prijateljicom nedavno zaboravljenih vremena tijekom vožnje, dok mi je njena mješanka Una dahtala za vratom. Ona je pričala kako se krajem osnovne škole pravila da je kul i da je slušala Gunse, a ja shvatih da nikada nisam bila kul – cijeli pubertet bila sam vjerna samo jednoj glazbenoj grupi, koju i danas slušam kad god mi sve lađe potonu jer mi se lice ozari od sreće već pri pomisli na prelijepo doba kroz koje su me vodile i uz koje i danas najradije pjevam dok vozim - baš kao što sam učinila jučer kad je Otvoreni radio zig-a-zig-ah-ao. Pogađate li? To su jedne jedine - Spice Girls



Oni koji su me poznavali sredinom '90.-tih znaju za moju opsesiju koja je išla toliko daleko da sam izrezivala iz novina čak i rečenice poput ove "Emma Bunton - rođena na današnji dan 1976. godine". Soba mi je bila obljepljena Spiceicama, a za postere u prirodnoj veličini, kakvi su izlazili u njemačkom Bravo, za kojeg mi mama nikada nije dala džeparac, dušu bih prodala. Spiceice su bile i ostale svetinja, imam i original kazete Spicea i Spice Worlda te CD Forever (hej, tad to nije imao svatko!), pa čak i original singlicu Spice up your life, SpiceWorld sam pogledala milijun puta, lizala sam Spice lizalice, imala sličice, bilježnice, godinama sam mirisala na Impulse Spice (za jedan rođendan dobila sam čak četiri komada!), ma čak i kantu za smeće imam s njihovim logom!

Znala sam da su se Spiceice prvotno okupile pod imenom Touch, da je posljednja došla slatkica Emma kojoj je tata bio mljekar, da je tzv. glasnogovornica benda bila Geri kojoj su kokice bile omiljena hrana, znala sam da je Mel C vatrena navijačica Liverpoola, da je Mel B iz Leedsa, a da su Victoriju mučili u školi jer je njena obitelj bila bogata, pa ju je u školu dovozio vozač u Rolls Royceu. Pod mojim utjecajem moje sestre su glumatale Spiceice i prije nego su znale slagati riječi u rečenice pa su zajedno s mojim prijateljicama i sa mnom vječito izvodile koreografije, a najbolje nam je išla Say you'll be there. Da se razumijemo,  Spiceice nisu bile jedna grupa u nizu, one su postavile temelje svim teen grupama u '90.-tima, njihov prvi video Wannabe vrtio se na MTV-u 502 puta na tjedan, a one su i danas najprodavanija ženska grupa svih vremena s prodanih preko 80 milijuna ploča - i time su jedine koje su nadmašile Beatlese! Osim što su zauvijek promijenile glazbenu scenu, Spiceice su me naučile da su prijateljice važnije od momaka (If you wanna be my lover...), da mama sve što radi, radi iz ljubavi (...all that you did was love...), da je sve moguće ako vjeruješ u sebe (Never give up on the good times...), da je svaka žena snažna, posebna na svoj način i da je slobodna furati kakav god stil želi.


Rekla sam u istom razgovoru kolegici kako me Ginger, oduvijek moja omiljena, razočarala, a ona pogledala puna sućuti, misleći na aferu s razgolićenim fotkama. "Ma ne to, nego me razočarala kad je napustila Spiceice!" U proljeće 1998., pročitavši vijest, natopila sam novinski papir suzama. Njezin odlazak naznačio je kraj jedne ere, bilo je vrijeme za odrasti. Nakon nekog vremena sam joj oprostila, pa i kupila njezin Schizophonic, ali video Viva Forever, njihov posljednji u petorci, još uvijek ne mogu ravnodušno gledati.


2000. su posljednji put nastupile zajedno, rodile su dječicu, postale kume jedna drugoj, snimile solo albume, a ja sam proklinjala sudbu što mi nije dopustila da ih vidim uživo (mama me nije pustila na koncert u Munchenu kad sam imala deset godina - ne razumijem zašto!). Okupile su se 2007./2008. na turneji i za Olimpijske igre 2012., a o live Spiceicama ja još uvijek sanjam - čuvajući u grudima onaj bezbrižni osjećaj puberteta i svijest o ženskoj snazi koja u meni čuči.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...