Preskoči na glavni sadržaj

Girl power!

Prisjetila sam se s prijateljicom nedavno zaboravljenih vremena tijekom vožnje, dok mi je njena mješanka Una dahtala za vratom. Ona je pričala kako se krajem osnovne škole pravila da je kul i da je slušala Gunse, a ja shvatih da nikada nisam bila kul – cijeli pubertet bila sam vjerna samo jednoj glazbenoj grupi, koju i danas slušam kad god mi sve lađe potonu jer mi se lice ozari od sreće već pri pomisli na prelijepo doba kroz koje su me vodile i uz koje i danas najradije pjevam dok vozim - baš kao što sam učinila jučer kad je Otvoreni radio zig-a-zig-ah-ao. Pogađate li? To su jedne jedine - Spice Girls



Oni koji su me poznavali sredinom '90.-tih znaju za moju opsesiju koja je išla toliko daleko da sam izrezivala iz novina čak i rečenice poput ove "Emma Bunton - rođena na današnji dan 1976. godine". Soba mi je bila obljepljena Spiceicama, a za postere u prirodnoj veličini, kakvi su izlazili u njemačkom Bravo, za kojeg mi mama nikada nije dala džeparac, dušu bih prodala. Spiceice su bile i ostale svetinja, imam i original kazete Spicea i Spice Worlda te CD Forever (hej, tad to nije imao svatko!), pa čak i original singlicu Spice up your life, SpiceWorld sam pogledala milijun puta, lizala sam Spice lizalice, imala sličice, bilježnice, godinama sam mirisala na Impulse Spice (za jedan rođendan dobila sam čak četiri komada!), ma čak i kantu za smeće imam s njihovim logom!

Znala sam da su se Spiceice prvotno okupile pod imenom Touch, da je posljednja došla slatkica Emma kojoj je tata bio mljekar, da je tzv. glasnogovornica benda bila Geri kojoj su kokice bile omiljena hrana, znala sam da je Mel C vatrena navijačica Liverpoola, da je Mel B iz Leedsa, a da su Victoriju mučili u školi jer je njena obitelj bila bogata, pa ju je u školu dovozio vozač u Rolls Royceu. Pod mojim utjecajem moje sestre su glumatale Spiceice i prije nego su znale slagati riječi u rečenice pa su zajedno s mojim prijateljicama i sa mnom vječito izvodile koreografije, a najbolje nam je išla Say you'll be there. Da se razumijemo,  Spiceice nisu bile jedna grupa u nizu, one su postavile temelje svim teen grupama u '90.-tima, njihov prvi video Wannabe vrtio se na MTV-u 502 puta na tjedan, a one su i danas najprodavanija ženska grupa svih vremena s prodanih preko 80 milijuna ploča - i time su jedine koje su nadmašile Beatlese! Osim što su zauvijek promijenile glazbenu scenu, Spiceice su me naučile da su prijateljice važnije od momaka (If you wanna be my lover...), da mama sve što radi, radi iz ljubavi (...all that you did was love...), da je sve moguće ako vjeruješ u sebe (Never give up on the good times...), da je svaka žena snažna, posebna na svoj način i da je slobodna furati kakav god stil želi.


Rekla sam u istom razgovoru kolegici kako me Ginger, oduvijek moja omiljena, razočarala, a ona pogledala puna sućuti, misleći na aferu s razgolićenim fotkama. "Ma ne to, nego me razočarala kad je napustila Spiceice!" U proljeće 1998., pročitavši vijest, natopila sam novinski papir suzama. Njezin odlazak naznačio je kraj jedne ere, bilo je vrijeme za odrasti. Nakon nekog vremena sam joj oprostila, pa i kupila njezin Schizophonic, ali video Viva Forever, njihov posljednji u petorci, još uvijek ne mogu ravnodušno gledati.


2000. su posljednji put nastupile zajedno, rodile su dječicu, postale kume jedna drugoj, snimile solo albume, a ja sam proklinjala sudbu što mi nije dopustila da ih vidim uživo (mama me nije pustila na koncert u Munchenu kad sam imala deset godina - ne razumijem zašto!). Okupile su se 2007./2008. na turneji i za Olimpijske igre 2012., a o live Spiceicama ja još uvijek sanjam - čuvajući u grudima onaj bezbrižni osjećaj puberteta i svijest o ženskoj snazi koja u meni čuči.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca