Preskoči na glavni sadržaj

Divojka s juga

Kažu ljudi da iz negativnosti proizlazi samo dodatna negativnost, ali meni, mrgudu, najčešće upravo osobe izrazito negativno nastrojene otvore oči i tek kroz njihove svjetonazore shvatim da zapravo uopće nisam mrgud - da volim nebo, i sunce, da se smijem procvjetalim ružama kraj kojih prođem, da bih najradije zagrlila svakog čovjeka kojeg sretnem na svome putu!


Jedan takav mrgud, stranac, da ne kažem - purger, doselio se u Šibenik, i kao tzv. freelance novinar s iskustvom počeo pisati kolumnu za jedan lokalni portal. U početku sam ga razumijela, pa čovjek se tek doselio, još je preogorčen, daleko je od rodne grude, nije naviknut na život u ovom podneblju i ne poznaje ovaj čudni mentalitet. Njegov posljednji članak, u kojem ismijava šibensku dicu, proglašava Dječji festival oronulim i ukratko - govori kako nikad ništa od Šibenika neće biti ako sav svoj rast temelji na dječjim osmjesima te samodopadno poručuje Šibeniku da odraste, podigao je buru komentara, na čelu sa šibenskim majkama, Šibenčana koji nade polažu upravo u činjenicu da je Šibenik oduvijek bio, i da će biti, grad djece. Tko bi rekao da ću i sama, potaknuta purgerovskim baljezganjima, poželjeti obraniti taj grad koji me, zapravo, tako hladno dočekao!









U obranu Šibenika, ja obožavam Dječji festival i sve druge njegove manifestacije, od Festivala putnika, Festivala plesa, Terranea, Regiusa, Večeri dalmatinske šansone, dane svetog Mihovila, dane svetog Kristofora, Jazz i blues OFF festivala pa sve do Srednjovjekovnog festivala - obožavam tu gužvu, radost na ulicama, život koji isparava iz... dok ovo pišem, upravo mi je na vrata došla mala susjeda Anđela koja ima pričest i dala mi kolače! Što da vam kažem, danas posebno obožavam Šibenik! Razumijem u potpunosti ljude koji su se ovdje rodili, koji su ovdje s roditeljima šetali Poljanom, jeli sladoled u Kalelargi, koji su išli u šibenske škole, ponosili se Jurajem Šižgorićem, Arsenom Dedićem, Špirom Guberinom, legendarnim Mišom i mnogima koji su nikli iz šibenskih kala, shavaćam da su ovdje nastale njihove uspomene, prvi poljupci, prvi baluni, prva razočaranja, prva pijanstva, da su u butama donijeli svoje prve velike odluke. Oni vole svim srcem svoj grad i ne bi nigdje drugdje živjeli. Sve te njihove priče, uspomene, dječji smijeh i suze iz prošlih dana čine dušu ovog grada, koja je za mene možda kruta, ali od čijeg upoznavanja neću odustati, bez obzira na to što nemam s kime podijeliti radost festivala, nemam kome kupiti sladoled, niti s kime plivati u moru i bez obzira na to što meni najdraži dani spavaju mirnim snom u zidovima našičkog franjevačkog samostana, u hrastovima Pejačevićevog parka, na igralištima našičkih škola, u tišini martinske templarske crkvice.

(spot Nene Belana sniman u - Šibeniku)

(spot Slavonia benda sniman u - Našicama)

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta