ponedjeljak, 6. svibnja 2013.

Obična riječ je rastanak

Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Od sviju raznih riječi po redu,
bez obzira na abecedu,
na poredak i mimo njega,
dolazi ona nakon svega:
kada u travi gasi se sjaj,
kad sve se topi poput snijega,
kad krugovi se na jedan svedu,
kad svrši sve, kad svemu je kraj.
Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Puna je čudnih žudnji i htijenja,
katkad i ona značenja mijenja.
Jednom glasi samo «zbogom»,
drugi put glasi «doviđenja»

Napisao mi je ovu pjesmu u ružičasti Barbie spomenar moj bratić prije nego sam mogla i razumjeti što li ona uopće znači. Uz nju je nacrtao i slonića s uzdignutom surlom, naravno, za sreću. Brata nemam, ali mi je Bog podario bratiće uz koje sam odrasla, s kojima sam jela rizi bizi i gledala Tri amigosa, s kojima sam se igrala rata, pisala zadaću, i s kojima sam posuđivala filmove iz videoteke i redovito imala movie nights - još i prije nego su ih Gilmoreice počele prakticirati.
Mog bratića H. opsjela je ona vražja bolest od koje redovito oboli baš onaj član obitelji koji sve uveseljavala i koji je svima veliki oslonac u životu, a da nikada ništa ne traži zauzvrat. Nikad ga nisam vidjela da plače, a jednom mi je rekao da su mu suze nakon nekog vremena presušile, i da je odlučio uzeti ono što mu život pruža. Volio je nositi odijelo i znao je u odijelu otići u disco, bez obzira što se ostatak njegovih školskih kolega nikada tako ne bi obukao za obični subotnji izlazak. Nije bio stidljiv, prišao bih svakoj osobi koja bi mu se našla na putu i pitao je za njenu životnu priču - mislio je da od svakoga može naučiti nešto novo. Njegov široki osmijeh, od kojeg bi mu se oči u potpunosti stisnule, svi su poznavali. Volio je Danu Scully i navukao me na Dosjei X, koje sam išla krišom kod njega gledati jer mi je mama branila gledanje bilo čega što će mi izazvati noćne more. Bio je veliki filmofil, kupovao je časopis Hollywood, bio najaktivniji član svake našičke videoteke, a kod kuće je i sam stvorio zavidnu zbirku filmova koju je raspačavao susjedima. Kod njega sam prvi put gledala Matildu, Sakupljača kostiju, Jurski park i dr., a uspomene na naše druženje, analiziranje ljubavnih problema (na koje je on uvijek imao jednostavno rješenje - Tek kad to izgubiš, shvatiti ćeš što si imala), smijeh i bezuvjetnu potporu ostat će žive u mojim mislima, ali i u ovoj knjizi koju mi je darovao.


Početkom srednje škole bila sam veliki obožavatelj Paula Coelha. Nije da sam pobornik new agea, naprotiv, ali tih srednjoškolskih dana divila sam se njegovom načinu vezanja riječi u vječne mudrosti, a i moj bratić je dijelio moju ljubav. Nazivao se ratnikom svjetlosti po uzoru na Coelhov priručnik, i želio je da imam i ja primjerak te knjižice. Možda vam se čini glupo kopirati knjigu, ta jednostavnije ju je kupiti, ali spoznaja da je to kopija knjige koju je on redovito listao, koja mu je dala snagu koju možda od nas nije znao ni tražiti, i koja ga je učnila čovjekom koji je u svojoj patnji oživio naše živote onako kako sami, zdravi, nismo znali učiniti, znači mi mnogo više od puke kupnje nekog naslova. Nije niti prošla godina dana kako mi je uz osmijeh poklonio Priručnik za ratnika svjetlosti, a H. je napustio ovaj svijet.  Čak i u zadnjim danima, kad mu niti morfij nije pomagao, sjetio se da imam rođendan, te čestitku s lijepim željama, izgubljen u bolovima, poslao drugoj sestrični. Takav je bio - ratnik velikog srca o kojem ću pričati i kad mi starost nagrize pamćenje, mladić neizmjerne hrabrosti kojemu zavidim na vedrini i na pogledu na svijet, posebno u trenucima kada shvatim koliko je krhak život.

2 komentara:

  1. :(( zašto, zašto ovaj svijet uvijek prvi i u najvećoj boli napuste oni koji su dobri, skromni, veseli i požrtvovni? :( žao mi je...

    OdgovoriIzbriši

Speak up! :)