Preskoči na glavni sadržaj

Andrijin Gjalski

Nakon gledanja Zalagaonice (obožavam je!), nema mi druge nego posegnuti za starim obiteljskim blagom i zatražiti od mame da ponovno, po tisućiti put, ispriča priču o svakom stogodišnjem predmetu u kojem su pohranjene mnoge uspomene. Najstarija knjiga koju moja obitelj ima jest knjiga Ksavera Šandora Gjalskog Diljem doma. Gjalski je djelovao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada se realizam pretapao u modernu. Za razliku od realizma kada su umjetnici glavno uporište pronalazili u aktualnim društvenim zbivanjima, moderna donosi dašak svježine – modernisti  u centar stavljaju čovjekovu dušu, stoga napuštaju formu pripovijetki i romana, a okreću se kratkim pričama, crticama i poeziji. Trinaest godina nakon što je Gjalski na svjetlo dana iznio remek djelo svog stvaralaštva, zbirku novela Pod starim krovovima, napisao je zbirku zapisa Diljem doma koja 1899. izlazi pod okriljem Matice hrvatske, u Zabavnoj knjižnici, a tiskana je u poznatoj i najvećoj hrvatskoj tiskari, Tiskari i litografiji K. Albrechta. Upravo to prvo izdanje zapisa Diljem doma (sa prekriženom cijenom 349, a pored nje zapisanom 339) sada krasi policu mog doma i izaziva divljenje svakoga tko dotakne požutjele, meke, tanke stranice papira koje potječu iz Albrechtove tiskare koja je osnovana 1856. u Zagrebu.



Prvo izdanje zapisa u naš život ušlo je putem bakinog bratića Andrije koji je rođen 1925. godine, a umro je potkraj Drugog svjetskog rata, 1947., samo dvanaest godina nakon Gjalskog. Andrija je jedan od najzanimljivijih likova naše obiteljske priče, u riječima moje bake tako je živ i danas. Andrijina majka bila je jedna od sestara moje prabake, bakine majke s majčine mi strane (znam, vrti vam se u glavi). Njegova majka zvala se Ana, dok se moja prabaka zvala Janja (Ana i Janja dolje na slici). Njih dvije oženila su dvojica braće koji su naposljetku svoje supruge i nadživjeli. Andrijina majka rodila je samo njega i ovaj svijet napustila kad je Andrija imao samo tri godine. Pomisao da će Andriju odgajati nepoznata mu maćeha, koju je otac vrlo brzo oženio, mojoj prabaki bila je nepodnošljiva, pa ga je ona primila u svoju kuću i odgajala ga uz svoje tri kćeri, pa su Andrija i moja baka odrastali kao brat i sestra.


Andrija je bio trinaest godina stariji od moje bake, lijepo je crtao, bio iznimno nadaren i sposoban, a bio je jedan od rijetkih u selu koji je pohađao više škole, onu dopisnu sarajevsku, i to s izvrsnim uspjehom. Radio je kao glavni činovnik načelnika obližnje općine, a učenog kakav je bio, partizani su početkom '40.-tih pokušavali uvući u svoje redove, što ga je došlo i glave. Bio je i zatvaran, a od sakrivanja od partizana u vlažnim deblima Krndije pred kraj rata zadobio je upalu pluća od koje je i preminuo. Moja baka Andriju nikada nije prežalila i, iako joj je sedamdeset i pet godina, brada joj još uvijek drhti kada se prisjeća kako ju je Andrija znao posjesti u krilo kao djevojčicu i obećavati joj da će ona biti njegova pisarica. Andrija je umro kad je moja baka imala devet godina, ona nikada nije završila škole za koje ju je pripremao Andrija, i nikada nije postala pisarica. Umjesto karijere, posvetila se obiteljskom životu i, između ostalog, rodila moju majku koja je naslijedila Andrijin dar za slikanje, a koja je, pak, rodila moju najmlađu sestru koja je naslijedila Andrijinu izbirljivost prema jelu.

Desetljećima nakon Andrijine smrti, kada se mojoj baki lice već dobrano naboralo, a njena unuka joj obznanila, sva važna, da ima simpatiju, čuvši njegovo prezime baka je problijedila i rekla: „Njegov djed je bio prijatelj mog brata Andrije, dolazio je kod nas u kirvaj!“ Da priča bude bolja, i djed moga dragoga zove se, ni manje, ni više, Andrija. I tako zeleno ukoričena knjiga Gjalskog i danas čuva dodire našeg Andrije, a budući da nitko ne zna kako je u njegove ruke dospjela, ja volim zamišljati da ju je kupio dok je šetao metropolom sa svojim pajdašem Andrijom, razglabajući o književnosti, politici i buđenju Hrvatske.

(na slici je naš Andrija u mjestu u kojem je bio činovnik, a koje je rodno mjesto njegovog prijatelja Andrije).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta