Preskoči na glavni sadržaj

Andrijin Gjalski

Nakon gledanja Zalagaonice (obožavam je!), nema mi druge nego posegnuti za starim obiteljskim blagom i zatražiti od mame da ponovno, po tisućiti put, ispriča priču o svakom stogodišnjem predmetu u kojem su pohranjene mnoge uspomene. Najstarija knjiga koju moja obitelj ima jest knjiga Ksavera Šandora Gjalskog Diljem doma. Gjalski je djelovao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada se realizam pretapao u modernu. Za razliku od realizma kada su umjetnici glavno uporište pronalazili u aktualnim društvenim zbivanjima, moderna donosi dašak svježine – modernisti  u centar stavljaju čovjekovu dušu, stoga napuštaju formu pripovijetki i romana, a okreću se kratkim pričama, crticama i poeziji. Trinaest godina nakon što je Gjalski na svjetlo dana iznio remek djelo svog stvaralaštva, zbirku novela Pod starim krovovima, napisao je zbirku zapisa Diljem doma koja 1899. izlazi pod okriljem Matice hrvatske, u Zabavnoj knjižnici, a tiskana je u poznatoj i najvećoj hrvatskoj tiskari, Tiskari i litografiji K. Albrechta. Upravo to prvo izdanje zapisa Diljem doma (sa prekriženom cijenom 349, a pored nje zapisanom 339) sada krasi policu mog doma i izaziva divljenje svakoga tko dotakne požutjele, meke, tanke stranice papira koje potječu iz Albrechtove tiskare koja je osnovana 1856. u Zagrebu.



Prvo izdanje zapisa u naš život ušlo je putem bakinog bratića Andrije koji je rođen 1925. godine, a umro je potkraj Drugog svjetskog rata, 1947., samo dvanaest godina nakon Gjalskog. Andrija je jedan od najzanimljivijih likova naše obiteljske priče, u riječima moje bake tako je živ i danas. Andrijina majka bila je jedna od sestara moje prabake, bakine majke s majčine mi strane (znam, vrti vam se u glavi). Njegova majka zvala se Ana, dok se moja prabaka zvala Janja (Ana i Janja dolje na slici). Njih dvije oženila su dvojica braće koji su naposljetku svoje supruge i nadživjeli. Andrijina majka rodila je samo njega i ovaj svijet napustila kad je Andrija imao samo tri godine. Pomisao da će Andriju odgajati nepoznata mu maćeha, koju je otac vrlo brzo oženio, mojoj prabaki bila je nepodnošljiva, pa ga je ona primila u svoju kuću i odgajala ga uz svoje tri kćeri, pa su Andrija i moja baka odrastali kao brat i sestra.


Andrija je bio trinaest godina stariji od moje bake, lijepo je crtao, bio iznimno nadaren i sposoban, a bio je jedan od rijetkih u selu koji je pohađao više škole, onu dopisnu sarajevsku, i to s izvrsnim uspjehom. Radio je kao glavni činovnik načelnika obližnje općine, a učenog kakav je bio, partizani su početkom '40.-tih pokušavali uvući u svoje redove, što ga je došlo i glave. Bio je i zatvaran, a od sakrivanja od partizana u vlažnim deblima Krndije pred kraj rata zadobio je upalu pluća od koje je i preminuo. Moja baka Andriju nikada nije prežalila i, iako joj je sedamdeset i pet godina, brada joj još uvijek drhti kada se prisjeća kako ju je Andrija znao posjesti u krilo kao djevojčicu i obećavati joj da će ona biti njegova pisarica. Andrija je umro kad je moja baka imala devet godina, ona nikada nije završila škole za koje ju je pripremao Andrija, i nikada nije postala pisarica. Umjesto karijere, posvetila se obiteljskom životu i, između ostalog, rodila moju majku koja je naslijedila Andrijin dar za slikanje, a koja je, pak, rodila moju najmlađu sestru koja je naslijedila Andrijinu izbirljivost prema jelu.

Desetljećima nakon Andrijine smrti, kada se mojoj baki lice već dobrano naboralo, a njena unuka joj obznanila, sva važna, da ima simpatiju, čuvši njegovo prezime baka je problijedila i rekla: „Njegov djed je bio prijatelj mog brata Andrije, dolazio je kod nas u kirvaj!“ Da priča bude bolja, i djed moga dragoga zove se, ni manje, ni više, Andrija. I tako zeleno ukoričena knjiga Gjalskog i danas čuva dodire našeg Andrije, a budući da nitko ne zna kako je u njegove ruke dospjela, ja volim zamišljati da ju je kupio dok je šetao metropolom sa svojim pajdašem Andrijom, razglabajući o književnosti, politici i buđenju Hrvatske.

(na slici je naš Andrija u mjestu u kojem je bio činovnik, a koje je rodno mjesto njegovog prijatelja Andrije).

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson (" Michael Collins ") i mladi Cillian Murphy (" Vjetar koji povija ječam "), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!). Posljednja novela Claire Keegan " So late in a day " počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele " Te sitnice ". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz " Lutrije " Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Ca

Pripreme za Irsku (1)

Sad ću započeti priču onako kako ju započinju stare iskusnjare - kad sam ja bila mlada, Irska je bila jako popularna i mislila sam da svi sanjaju o putovanju na Smaragdni otok. Slušala sam The Corrs i U2 (ali i Westlife ,  B*Witched , a imala sam čak i jedan CD od Boyzone , kome da lažem), redovito pila kavu u Dublin's Pubu (koji se početkom 2000.-tih otvorio u Našicama i bio je hit), u školi je profesorica Nikšić često isticala Irsku kao primjer zemlje s naglim gospodarskim rastom, jedna od omiljenih knjiga bila mi je " Angelin prah " Franka McCourta, a filmove " The Commitments ", " Leap Year " i " Once " pogledala sam tisuću puta (nekoć sam bila nepopravljivi romantik!). No, putovanja, čini se, i nisu bila na listi mojih prioriteta pa se moj pustolovni duh sveo na pobožno čitanje knjiga irskih književnika. S vremenom, mnogi od njih prirasli su mi k srcu i redovito ih navodim kao najdraže - Oscar Wilde , Maggie O'Farrell (možda živi

Suicidalne i nadonosne misli

Gledala sam neko jutro film "Kralj ribara" - predivan film Terryja Gilliama, inače jednog od članova Monty Pythona. U njemu Jeff Bridges glumi Jacka Lucasa, radijskog voditelja koji se oda piću i besposličarenju nakon što mu stave na teret da je potaknuo jednog od svojih slušatelja na masovnu pucnjavu. U teškoj depresiji, Jack odluči počiniti samoubojstvo, ali ga u ključnom trenutku spasi šašavi beskućnik Parry, kojeg glumi Robin Williams. Ispostavlja se da je Parry prije nekoliko godina bio profesor, a da je izgubio razum nakon što mu je supruga ubijena u masovnoj pucnjavi, istoj onoj za koju se odgovornim smatra nesretni Jack Lucas. Simpatična je ovo komedija o ozbiljnim temama, kao stvorena za Williamsa, glumca koji nas je uvijek znao razgaliti i nasmijati, a koji je sam odlučio okončati svoj život prije deset godina. Plakala sam gledajući ovaj film, onako kako dugo nad filmom nisam, uvjerena u pravdu sretnih slučajnosti - s razlogom ga nisam gledala ranije, kad sam bila m

Znanstvena fantastika za početnike

Prije više od dvadeset godina Naklada Jesenski i Turk izdala je niz knjižnica za dummies - "Jung za početnike", "Kafka za početnike", "Postmodernizam za početnike", "Holokaust za početnike", "Feminizam za početnike" (ta mi je bila omiljena, znala sam je napamet, na radost mojih prijatelja) i dr. Te su me knjige nadahnule dok sam se pripremala za ovomjesečni sastanak "Vinskih mušica". Naime, iako to nije mušičasti đir, predložila sam da čitamo SF novelu Becky Chambers, "Za poduku, ako bude sreće", koju sam čitala lani , i koja me oduševila svojom maštovitošću i jednostavnošću. Oduvijek sam bježala od znanstvene fantastike - bila sam uvjerena da nemam kapacitet, maštu ni razumijevanje potrebno da bi se uživjelo u roman kojem se radnja zbiva u svemiru ili nekom neistraženom teritoriju (iako sam pobožno pratila "Dosjei X" i doista vjerujem da je "truth out there"). Istina jest, nitko me nikad nije upo

O ljubavi koja se nikada ne preboli

Poeziji nikada nisam dorasla. Oduvijek sam mislila da je namijenjena populaciji s visokim IQ, onima kojima ne moraš sve crtati. Ja sam, naime, uvijek voljela slikama bogate prozne tekstove, one u koje bih potpuno utonula i one s čijim likovima bih se žalosna opraštala na posljednjim recima. Poezija mi se, pak, uvijek činila kao prekratka misao koja me ostavi samu s mnoštvom pitanja. A ja ne volim nedovršene poslove. Nijedna pjesma nije mi se uspjela uvući pod kožu – dok nisam pročitala pjesmu Nosim sve torbe, a nisam magarac – Dragutina Tadijanovića.  Jela i Dragutin Tadijanović Sve dok ga nisam vidjela na slici u jednoj od naših čitanki, mislila sam da je Dragutin Tadijanović nestašni dječarac koji jednostavnim, a emocijama bogatim, jezikom uspijeva dodirnuti srce ove djevojčice. Kako li sam se iznenadila kad sam shvatila da je Tadijanović starčić čiji duh godine nisu oslabile! ... Meni je najdraže kad idemo kući A netko vikne: Tko će bit magarac? Ja onda kažem: Metnit