Preskoči na glavni sadržaj

Čokoladna kriza

Što sam starija, to sve više primjećujem tragove PMS-a u svom ponašanju. Točno tjedan dana prije dana D osjetim njegov dolazak - i baš kao u Vampirskim dnevnicima, emociju koja u tom trenu vlada mnome PMS dodatno intenzivira. Ovaj mjesec to je bio - bijes. Bijes zbog ljudi koji misle da su kompetentni govoriti o nečemu o čemu pojma nemaju. Jedno je imati mišljenje ili dati svoje viđenje stvari, ili još bolje - svjedočanstvo, ali propovijedati o nečemu kao da je tvoje mišljenje dogma, a nemati znanja a osnovnim činjenicama... to je jednostavno pogrešno. Osnova svake debate je priprema - proučavanje argumenata za i protiv, ne znate li to? Hm, očito ljudi od Paris Geller nisu ništa naučili.

Anyway, dakle, PMS. Problem je kad te ščepa, a stanuješ sam pa se nemaš na kome iskaliti ka čovik. (Ovom prigodom zahvaljujem svom dragom na beskrajnim satima na telefonu/Skypu sa mnom neubrojivom (ali ne u bitnoj mjeri ;)). Osim bijesnih telefonskih razgovora, samo je jedna stvar koja ublažuje simptome PMS-a - čokolada. U situaciji bez čokolade, bez Nutelle, ma bez pekmeza! - pomažu jedino filmovi, ni manje, ni više, nego oni u kojima čokolada igra značajnu ulogu.

Chocolat (2000)
Prva asocijacija na filmsku čokoladu svakako je film snimljen po romanu Joanne Harris, divne Britanke koja u svoje romane uvijek unese mirise i okuse, kao da priča bez hrane nije potpuna. Njene 3D ljupke romane preporučila bih svakome tko se naziva romantičarem i tko voli kuhati, a moj najdraži je Pet četvrtina naranče. I dok u njemu Framboise postaje vlasnica creperie, u Čokoladi Vianne postaje vlasnica chocolaterie koja ubrzo svima u malenom francuskom gradiću priraste k srcu. Onome tko ne voli čokoladu ili Francusku, utješna nagrada bit će Johnny Depp. Vrijedi pogledati više puta, svaki put se doživi ona - tranquilité.


Willy Wonka and the Chocolate Factory (1971)
Tatina sestra i njezin suprug radni su vijek proveli u Kanditu, i tom situacijom dobro se okoristila cijela moja šira familija. Tetka bi nam uvijek u kutijama u rinfuzi donosila rum pločice, čokoladice Mond ili Super, famozne "okrugle" (lješnjaci u čokoladi, omiljeni u mojoj obitelji - koja ih naziva samo "okruglima" - hm, tek sad mi se taj izraz čini pomalo blesavim) i druge osječke slatkiše za koje bi svako dijete dušu dalo. Zamišljala sam, dakako, kako izgleda unutrašnjost Kandita, ali mi je tata rekao da bih, kad bih je vidjela, prestala jesti čokoladu. Nisam nikada obišla Kanditovo postrojenje, i u mojoj glavi, kad pomislim na tvornicu čokolade, još uvijek ne mogu pomisliti niti na jednu drugu, nego na onu Willyja Wonke.


Charlie and the Chocolate Factory (2005) 
Jasno vam je, ovaj film je remake Willy Wonke and the chocolate factory, iz kojeg možemo zaključiti samo jedno - Johnny Depp jako voli čokoladu. Preporučujem pogledati oba filma u maratonskom movie marathonu uz obilje čokoladnih poslastica - Gilmore style!


Matilda (1996) 
Ne samo da Johnny Depp voli čokoladu, nego je voli i Roald Dahl koji je otac i Willyja Wonke, i Matilde. O kul faktoru kojeg Matilda s godinama nije izgubila već sam pisala, a jedan od najboljih likova filma o Matildi jest Bruce Brogtotter kojeg se sjetim kad god nekoga ohrabrujem ili, pak, kad meni treba ohrabrenje. "You can do it, Bruce!", odzvanja mi u glavi kao da sam ga svojim očima gledala kako proždire ogromnu čokoladnu tortu ravnateljice Trunchbull. Ukoliko netko želi izvesti Bruceov pothvat - izvol'te recept!


Como Agua Para Chocolate (1992) 
Knjigu Laure Esquivel pročitala sam u osnovnoj školi. Ne brinite, nisam je čitala skrivećki, da mama ne vidi, strahujući da će saznati da čitam sve one eksplicitne senzualne scene koje su u njoj opisane tako detaljno da ih i nezreli tinejdžer može zamisliti. Rekla sam mami za knjigu, i ne samo to - satima smo raspravljale o svim njenim slojevima, onako kako dvije žene znaju. Baš kao i knjiga, i film o čarobnoj Titi koja svoje osjećaje utapa u hrani - doslovno - bogat je mirisima i okusima Meksika koje ne želite propustiti.


Les émotifs anonymes (2011) 
Ovaj tipično francuski filmić govori o čokoladi i o ljubavi dvoje čudaka - Jean-Renéa, vlasnika male manufakture za čokoladu, i Angélique, koja se boji svega, osim isprobati nove ideje. Zgodan je ovo film koji je osvajao kako nagrade, tako i srca svih romantičara koji sanjaju da će jednog dana imati svoju tvornicu čokolade, nalik Chocolate Millu.


The Chocolate War (1988)
Ovaj ozbiljan film u kojem čokolada, jadna, ispada sredstvo tlačenja učenika u privatnoj katoličkoj školi snimljen je prema romanu Roberta Cormiera objavljenom 1974. godine. U njemu glume "David Hodges" iz CSI-ja i "Lionel Luthor" iz Smallvillea, a preporučujem ga posebno onima koji ne vole katoličke škole - uživat će u njemu na poseban način.

Primjedbe

  1. Haha ovo kao da sam ja napisala! I kod mene osjete svi moje PMS dane a pogotovo decko.. bas mi ga bude zao nekad, jer budem toliko naporna da ni sama ne znam sta bi sa sobom :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Puno puta kažemo da su blaženi jer nemaju naše ženske probleme, ali mislim da posljedice problema osjete bolje nego mi :D Hrabri momci, nema šta :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca