Preskoči na glavni sadržaj

Čokoladna kriza

Što sam starija, to sve više primjećujem tragove PMS-a u svom ponašanju. Točno tjedan dana prije dana D osjetim njegov dolazak - i baš kao u Vampirskim dnevnicima, emociju koja u tom trenu vlada mnome PMS dodatno intenzivira. Ovaj mjesec to je bio - bijes. Bijes zbog ljudi koji misle da su kompetentni govoriti o nečemu o čemu pojma nemaju. Jedno je imati mišljenje ili dati svoje viđenje stvari, ili još bolje - svjedočanstvo, ali propovijedati o nečemu kao da je tvoje mišljenje dogma, a nemati znanja a osnovnim činjenicama... to je jednostavno pogrešno. Osnova svake debate je priprema - proučavanje argumenata za i protiv, ne znate li to? Hm, očito ljudi od Paris Geller nisu ništa naučili.

Anyway, dakle, PMS. Problem je kad te ščepa, a stanuješ sam pa se nemaš na kome iskaliti ka čovik. (Ovom prigodom zahvaljujem svom dragom na beskrajnim satima na telefonu/Skypu sa mnom neubrojivom (ali ne u bitnoj mjeri ;)). Osim bijesnih telefonskih razgovora, samo je jedna stvar koja ublažuje simptome PMS-a - čokolada. U situaciji bez čokolade, bez Nutelle, ma bez pekmeza! - pomažu jedino filmovi, ni manje, ni više, nego oni u kojima čokolada igra značajnu ulogu.

Chocolat (2000)
Prva asocijacija na filmsku čokoladu svakako je film snimljen po romanu Joanne Harris, divne Britanke koja u svoje romane uvijek unese mirise i okuse, kao da priča bez hrane nije potpuna. Njene 3D ljupke romane preporučila bih svakome tko se naziva romantičarem i tko voli kuhati, a moj najdraži je Pet četvrtina naranče. I dok u njemu Framboise postaje vlasnica creperie, u Čokoladi Vianne postaje vlasnica chocolaterie koja ubrzo svima u malenom francuskom gradiću priraste k srcu. Onome tko ne voli čokoladu ili Francusku, utješna nagrada bit će Johnny Depp. Vrijedi pogledati više puta, svaki put se doživi ona - tranquilité.


Willy Wonka and the Chocolate Factory (1971)
Tatina sestra i njezin suprug radni su vijek proveli u Kanditu, i tom situacijom dobro se okoristila cijela moja šira familija. Tetka bi nam uvijek u kutijama u rinfuzi donosila rum pločice, čokoladice Mond ili Super, famozne "okrugle" (lješnjaci u čokoladi, omiljeni u mojoj obitelji - koja ih naziva samo "okruglima" - hm, tek sad mi se taj izraz čini pomalo blesavim) i druge osječke slatkiše za koje bi svako dijete dušu dalo. Zamišljala sam, dakako, kako izgleda unutrašnjost Kandita, ali mi je tata rekao da bih, kad bih je vidjela, prestala jesti čokoladu. Nisam nikada obišla Kanditovo postrojenje, i u mojoj glavi, kad pomislim na tvornicu čokolade, još uvijek ne mogu pomisliti niti na jednu drugu, nego na onu Willyja Wonke.


Charlie and the Chocolate Factory (2005) 
Jasno vam je, ovaj film je remake Willy Wonke and the chocolate factory, iz kojeg možemo zaključiti samo jedno - Johnny Depp jako voli čokoladu. Preporučujem pogledati oba filma u maratonskom movie marathonu uz obilje čokoladnih poslastica - Gilmore style!


Matilda (1996) 
Ne samo da Johnny Depp voli čokoladu, nego je voli i Roald Dahl koji je otac i Willyja Wonke, i Matilde. O kul faktoru kojeg Matilda s godinama nije izgubila već sam pisala, a jedan od najboljih likova filma o Matildi jest Bruce Brogtotter kojeg se sjetim kad god nekoga ohrabrujem ili, pak, kad meni treba ohrabrenje. "You can do it, Bruce!", odzvanja mi u glavi kao da sam ga svojim očima gledala kako proždire ogromnu čokoladnu tortu ravnateljice Trunchbull. Ukoliko netko želi izvesti Bruceov pothvat - izvol'te recept!


Como Agua Para Chocolate (1992) 
Knjigu Laure Esquivel pročitala sam u osnovnoj školi. Ne brinite, nisam je čitala skrivećki, da mama ne vidi, strahujući da će saznati da čitam sve one eksplicitne senzualne scene koje su u njoj opisane tako detaljno da ih i nezreli tinejdžer može zamisliti. Rekla sam mami za knjigu, i ne samo to - satima smo raspravljale o svim njenim slojevima, onako kako dvije žene znaju. Baš kao i knjiga, i film o čarobnoj Titi koja svoje osjećaje utapa u hrani - doslovno - bogat je mirisima i okusima Meksika koje ne želite propustiti.


Les émotifs anonymes (2011) 
Ovaj tipično francuski filmić govori o čokoladi i o ljubavi dvoje čudaka - Jean-Renéa, vlasnika male manufakture za čokoladu, i Angélique, koja se boji svega, osim isprobati nove ideje. Zgodan je ovo film koji je osvajao kako nagrade, tako i srca svih romantičara koji sanjaju da će jednog dana imati svoju tvornicu čokolade, nalik Chocolate Millu.


The Chocolate War (1988)
Ovaj ozbiljan film u kojem čokolada, jadna, ispada sredstvo tlačenja učenika u privatnoj katoličkoj školi snimljen je prema romanu Roberta Cormiera objavljenom 1974. godine. U njemu glume "David Hodges" iz CSI-ja i "Lionel Luthor" iz Smallvillea, a preporučujem ga posebno onima koji ne vole katoličke škole - uživat će u njemu na poseban način.

Primjedbe

  1. Haha ovo kao da sam ja napisala! I kod mene osjete svi moje PMS dane a pogotovo decko.. bas mi ga bude zao nekad, jer budem toliko naporna da ni sama ne znam sta bi sa sobom :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Puno puta kažemo da su blaženi jer nemaju naše ženske probleme, ali mislim da posljedice problema osjete bolje nego mi :D Hrabri momci, nema šta :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta