Preskoči na glavni sadržaj

6 razloga zašto...

U mom rođendanskom tjednu na TV programu bio je i moj omiljeni film - 10 things I hate about you, onaj isti koji sam gledala prijateljicama u kinu u proljeće 1999. godine, kad su u modi bile zavrnute nogavice traperica i kopčice u obliku leptirića u kosi, a mi smo bez Interneta i s a la Ingrid znanjem engleskog jezika pokušavale doznati lyricse pjesme nama tada znane kao I love you baby, a inače u svijetu poznate kao Can't take my eyes off of you. Što da vam kažem, we've come a long way since then. Prije američkih pita svijet je bio jednostavan, a mi smo kao dvanaestogodišnjakinje tek oblikovale svoja stajališta o mnogim unutarnjim i vanjskim pitanjima. Na neke od nas je ovaj film ostavio ogroman utisak, pa smo si i ovaj tjedan slale poruke u smislu: "Vidiš li sto je na televiziji večeras? :)" Osim što sam naučila da imati crne gaćice znači da očekuješ akciju i da je Shakespeare kul dude, kroz 10 things I hate about you naučila sam i ovo:

1. "As opposed to Planet Look-at-Me, Look-at-Me?"
I oni tko nisu imali sreće biti prvorođenci i još, k tome, biti najstarije od ženske djece u obitelji, putem ovog filma mogli su zaključiti koliko se sestre, iako potječu od istih roditelja i iako ih je isti roditelj i odgojio, mogu razlikovati. Neki su možda između Kat i Biance vidjeli samo te razlike, ali mene su ipak naučile da uloga velike sestre, kao i sve velike moći, sa sobom donosi i veliku odgovornost, te kako je bitno mlađim sestrama reći istinu o sebi, bez obzira na njihovu reakciju, jer čak i njihovim u najčudnijim pubertetskim godinama taj glas razuma utemeljen na iskustvu velike sestre može doprijeti do one koja upravo zbog njega istu tu pogrešku neće ponoviti. Zato su bogati svi koji imaju sestre!


2. "Why should I live up to other people's expectations instead of my own?"
Koliko god bježali od toga, postanemo zreliji s godinama, i jednog dana se nađemo lice u lice sa samim sobom. Pomisao da ću nakon nekoliko godina shvatiti da nisam živjela kako sam htjela i da je život prošao, a da ga ja nisam doživjela, užasno me plašila. Nisam htjela da mi se to dogodi, shvaćala sam da moram biti iskrena prema sebi i slijediti svoje srce, živjeti bez straha, a što je iznimno teško kad je čovjek okružen s obitelji i prijateljima. Sve što sam osjećala, sve čime me netko povrijedio, sve što me radovalo uvijek sam dala do znanja, i isto očekivala od drugih, ne slijedeći tako primjer Katarine Stratford koja je gradnjom zidova oko sebe, namjeravajući živjeti po svojim uvjerenjima, samu sebe izolirala i od mnogih lijepih iznenađenja u životu.


3. "After that I swore I'd never do anything just because everyone else was doing it."
Htjeli mi priznati ili ne, pritisak vršnjaka je često razlog zašto stječemo mnoge navike, zašto počinjemo pušiti, pijančevati, zašto se petljamo s ovim ili onim, zašto odabiremo određeni studij, zašto se želimo udati i dr. Zahvaljujući Kat danas ne mogu reći da zbog ičega žalim, da sam išta u životu napravila samo zato jer je moje društvo to radilo. Zbog nje i danas vjerujem da ne moraš isprobati sve da bi znao da je loše za tebe, što je misao po kojoj ću živjeti cijeloga života te kojoj ću nastojati poučiti i svoju djecu.


4. "You're 18, you don't know what you want. And you won't know what you want 'til you're 45, and even if you get it, you'll be too old to use it."
Ova rečenica pomogla mi je da danas razumijem svoje starce i progledam im, samo malčice, kroz prste zbog svakog onog puta kad su mi branili nešto, imajući na umu da oni možda, ni krivi ni dužni, samo sude po sebi kao osamnaestogodišnjacima i ne uzimaju u obzir da drugi možda znaju što žele. Šalim se, ali istina jest da tek sad shvaćam da su sve, što su činili, činili za moje dobro.


5. "It's not everyday you find a girl who'll flash someone to get you out of detention."
U ljubavi nema pravila, ipak, često ima previše ponosa. Ljudi misle samo na sebe i tako je teško prijeći preko svojeg ega i reći: "Oprosti, baš sam uprskao", pa se ponekad služe i velikim gestama samo kako bi jedno drugome dali to do znanja. Unatoč mom omiljenom filmu, u kojem Patrick Verona pjeva pred cijelom školom Can't take my eyes off of you, Cameron unajmljuje Joeya da izvede Biancu, Michael poklanja Mandelli haljinu, Kat piše sonete, trebale su mi godine da shvatim bit ljubavi - kad voliš nekoga, u tebi ponos ne stanuje.


6. "Yes, Miss "I Have An Opinion About Everything"?"
Kat Startford lik je kojem je svaki potez zauzimanje određenog stava, a izražavanje stava pomalo jest teroristički čin. Ipak, tko sam ja da joj sudim, i sama sam odrasla s nekom znatiželjnom crtom, potrebom da progutam što više knjiga, da se razumijem u mnogo toga te da o svemu stvorim neko svoje mišljenje pa i da ga glasno iznesem u svakoj prilici. "Stvari koje volimo kazuju nam tko smo mi", rekao je sveti Toma Akvinski, s kojim se slažem, smatrajući i glazbu, knjige, filmove i sitnice koje me svakodnevno raduju i oblikuju takvim stvarima, što je i razlog zašto ih dijelim putem ovoga bloga - kao homage svemu što volim.


Primjedbe

  1. Film je odličan! I iako sam ga gledala već nekoliko puta, mogla bih opet :D

    OdgovoriIzbriši
  2. Trenutak kad Heath pjeva I love you baby i trči po tribinama je predivan i mogla bih ga stoput pogledati. Sad i s tugom jer ga više nema. Ali zato je tu Joseph, on mi se čini pametnijim i nadam se da se ne drogira.. Sad sam zastranila, uglavnom, film pun mudrosti i pouka :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca