Preskoči na glavni sadržaj

Vintage & fantasy :)

Recite vi što hoćete, ali knjiga zaista jest najbolji poklon. Traje vječno - ne gubi se lako kao nakit, ne troši se brzo kao parfem, a uvijek se nađe neka koja ima pristupačnu cijenu i prikladnu temu. Čak i ako na poklon dobijete najdosadniju knjigu na svijetu, ostat će vam posveta napisana od srca - to je onaj najdragocjeniji dio poklonjene knjige.


Svoje knjige najradije bih ponijela za sobom gdje god idem, ali kako se njihov broj s godinama povećava, postaje mi sve teže naći mjesto za njih. U Šibenik sam ponijela samo desetak najdražih, i kad ih bolje pogledam, jasno mi je - sve sam ih dobila na poklon. Knjige su meni baš kao fotografije prijatelja na zidovima, podsjećaju me na taj Božić 1999. ili rođendan 2004. i na drage ljude čije ruke su mi ih uručile uz zagrljaj.

Za ovaj rođendan sam dobila samo jednu knjigu, na čudo svih prisutnih. Došla je samozatajno u rukama moje prijateljice T., zajedno s ogrlicom koju je izradila njena kreativna baka. Naslov mi je bio itekako poznat, znala sam da je riječ o kvalitetnom štivu, ali nisam ni slutila da ću zbog nje probdijeti noć, ujutro se zaliti kavom i spaliti si košulju peglom uslijed kašnjenja na posao. Sve zbog Kradljivice knjiga.


Iza Kradljivice knjiga nalazi se um mladog književnika iz Australije, Markusa Zusaka, najpoznatijeg upravo po Kradljivici knjiga koja je, otkad je izdana 2005. godine, prevedena na 30 jezika. Bestseler je to koji se zadržao na prvom mjestu lista Amazona.com i New York Timesa. Osim njih, napisao je The Underdog, Fighting Ruben Wolfe, When Dogs Cry i The Messenger, a trenutno piše Bridge of Clay, knjige koje su mu priskrbile naziv jednog od najinovativnijih i najpoetičnijih mladih romanopisaca engleskoga govornog područja.

Priča je ovo o djevojčici Liesel Meminger i njenom odrastanju u Ulici nebo u Njemačkoj tijekom ratnih zbivanja 1939. godine koju priča sama Smrt, koja izdaleka promatra Lieselin čudan hobi - skupljanje knjiga, onih izgubljenih i zabranjenih - a sve kako bi razumjela zašto su ljudi i njihovo postojanje vrijedni truda. Dok ljudi skriveni u oblacima bacaju bombe, a Smrt predaje duše pokretnoj traci vječnosti, Liesel uz Grobarov priručnik, svoju prvu ukradenu knjigu, i privremenog tatu Hansa Hubermanna i njegovu harmoniku uči čitati te otkriva da je neodlazak čin povjerenja i ljubavi, koji često otkriju upravo djeca, a da je jedina stvar gora od dječaka koji te mrzi dječak koji te voli. "Veličanstvena knjiga, koju ćete preporučivati svima koje sretnete", piše na njezinim koricama, i zaista, ovu knjigu o dobroti i ljubavi koje opstaju unatoč zlu nikada nećete zaboraviti, a zbog Liesel ćete često prilaziti svojoj polici za knjige, pokušavajući se prisjetiti koja knjiga je na koji način došla do vas, zašto ju je netko odabrao za vas, koliko dugo je čamila u knjižari prije nego ste je udomili, je li ju netko odbacio pa je završila u antikvarijatu, je li ona bila poklon, znak pažnje, nečija uspomena, a sada kroji vašu sadašnjost. Shvatit ćete onda, kao i Liesel,  da vam knjige ne znače nešto više, već da znače sve.

Primjedbe

  1. Prekrasna posveta :) A knjiga zvuči jako zanimljivo. I ja volim spojeve starog i nepostojećeg :=)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...