Preskoči na glavni sadržaj

Vintage & fantasy :)

Recite vi što hoćete, ali knjiga zaista jest najbolji poklon. Traje vječno - ne gubi se lako kao nakit, ne troši se brzo kao parfem, a uvijek se nađe neka koja ima pristupačnu cijenu i prikladnu temu. Čak i ako na poklon dobijete najdosadniju knjigu na svijetu, ostat će vam posveta napisana od srca - to je onaj najdragocjeniji dio poklonjene knjige.


Svoje knjige najradije bih ponijela za sobom gdje god idem, ali kako se njihov broj s godinama povećava, postaje mi sve teže naći mjesto za njih. U Šibenik sam ponijela samo desetak najdražih, i kad ih bolje pogledam, jasno mi je - sve sam ih dobila na poklon. Knjige su meni baš kao fotografije prijatelja na zidovima, podsjećaju me na taj Božić 1999. ili rođendan 2004. i na drage ljude čije ruke su mi ih uručile uz zagrljaj.

Za ovaj rođendan sam dobila samo jednu knjigu, na čudo svih prisutnih. Došla je samozatajno u rukama moje prijateljice T., zajedno s ogrlicom koju je izradila njena kreativna baka. Naslov mi je bio itekako poznat, znala sam da je riječ o kvalitetnom štivu, ali nisam ni slutila da ću zbog nje probdijeti noć, ujutro se zaliti kavom i spaliti si košulju peglom uslijed kašnjenja na posao. Sve zbog Kradljivice knjiga.


Iza Kradljivice knjiga nalazi se um mladog književnika iz Australije, Markusa Zusaka, najpoznatijeg upravo po Kradljivici knjiga koja je, otkad je izdana 2005. godine, prevedena na 30 jezika. Bestseler je to koji se zadržao na prvom mjestu lista Amazona.com i New York Timesa. Osim njih, napisao je The Underdog, Fighting Ruben Wolfe, When Dogs Cry i The Messenger, a trenutno piše Bridge of Clay, knjige koje su mu priskrbile naziv jednog od najinovativnijih i najpoetičnijih mladih romanopisaca engleskoga govornog područja.

Priča je ovo o djevojčici Liesel Meminger i njenom odrastanju u Ulici nebo u Njemačkoj tijekom ratnih zbivanja 1939. godine koju priča sama Smrt, koja izdaleka promatra Lieselin čudan hobi - skupljanje knjiga, onih izgubljenih i zabranjenih - a sve kako bi razumjela zašto su ljudi i njihovo postojanje vrijedni truda. Dok ljudi skriveni u oblacima bacaju bombe, a Smrt predaje duše pokretnoj traci vječnosti, Liesel uz Grobarov priručnik, svoju prvu ukradenu knjigu, i privremenog tatu Hansa Hubermanna i njegovu harmoniku uči čitati te otkriva da je neodlazak čin povjerenja i ljubavi, koji često otkriju upravo djeca, a da je jedina stvar gora od dječaka koji te mrzi dječak koji te voli. "Veličanstvena knjiga, koju ćete preporučivati svima koje sretnete", piše na njezinim koricama, i zaista, ovu knjigu o dobroti i ljubavi koje opstaju unatoč zlu nikada nećete zaboraviti, a zbog Liesel ćete često prilaziti svojoj polici za knjige, pokušavajući se prisjetiti koja knjiga je na koji način došla do vas, zašto ju je netko odabrao za vas, koliko dugo je čamila u knjižari prije nego ste je udomili, je li ju netko odbacio pa je završila u antikvarijatu, je li ona bila poklon, znak pažnje, nečija uspomena, a sada kroji vašu sadašnjost. Shvatit ćete onda, kao i Liesel,  da vam knjige ne znače nešto više, već da znače sve.

Primjedbe

  1. Prekrasna posveta :) A knjiga zvuči jako zanimljivo. I ja volim spojeve starog i nepostojećeg :=)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca