Preskoči na glavni sadržaj

Vintage & fantasy :)

Recite vi što hoćete, ali knjiga zaista jest najbolji poklon. Traje vječno - ne gubi se lako kao nakit, ne troši se brzo kao parfem, a uvijek se nađe neka koja ima pristupačnu cijenu i prikladnu temu. Čak i ako na poklon dobijete najdosadniju knjigu na svijetu, ostat će vam posveta napisana od srca - to je onaj najdragocjeniji dio poklonjene knjige.


Svoje knjige najradije bih ponijela za sobom gdje god idem, ali kako se njihov broj s godinama povećava, postaje mi sve teže naći mjesto za njih. U Šibenik sam ponijela samo desetak najdražih, i kad ih bolje pogledam, jasno mi je - sve sam ih dobila na poklon. Knjige su meni baš kao fotografije prijatelja na zidovima, podsjećaju me na taj Božić 1999. ili rođendan 2004. i na drage ljude čije ruke su mi ih uručile uz zagrljaj.

Za ovaj rođendan sam dobila samo jednu knjigu, na čudo svih prisutnih. Došla je samozatajno u rukama moje prijateljice T., zajedno s ogrlicom koju je izradila njena kreativna baka. Naslov mi je bio itekako poznat, znala sam da je riječ o kvalitetnom štivu, ali nisam ni slutila da ću zbog nje probdijeti noć, ujutro se zaliti kavom i spaliti si košulju peglom uslijed kašnjenja na posao. Sve zbog Kradljivice knjiga.


Iza Kradljivice knjiga nalazi se um mladog književnika iz Australije, Markusa Zusaka, najpoznatijeg upravo po Kradljivici knjiga koja je, otkad je izdana 2005. godine, prevedena na 30 jezika. Bestseler je to koji se zadržao na prvom mjestu lista Amazona.com i New York Timesa. Osim njih, napisao je The Underdog, Fighting Ruben Wolfe, When Dogs Cry i The Messenger, a trenutno piše Bridge of Clay, knjige koje su mu priskrbile naziv jednog od najinovativnijih i najpoetičnijih mladih romanopisaca engleskoga govornog područja.

Priča je ovo o djevojčici Liesel Meminger i njenom odrastanju u Ulici nebo u Njemačkoj tijekom ratnih zbivanja 1939. godine koju priča sama Smrt, koja izdaleka promatra Lieselin čudan hobi - skupljanje knjiga, onih izgubljenih i zabranjenih - a sve kako bi razumjela zašto su ljudi i njihovo postojanje vrijedni truda. Dok ljudi skriveni u oblacima bacaju bombe, a Smrt predaje duše pokretnoj traci vječnosti, Liesel uz Grobarov priručnik, svoju prvu ukradenu knjigu, i privremenog tatu Hansa Hubermanna i njegovu harmoniku uči čitati te otkriva da je neodlazak čin povjerenja i ljubavi, koji često otkriju upravo djeca, a da je jedina stvar gora od dječaka koji te mrzi dječak koji te voli. "Veličanstvena knjiga, koju ćete preporučivati svima koje sretnete", piše na njezinim koricama, i zaista, ovu knjigu o dobroti i ljubavi koje opstaju unatoč zlu nikada nećete zaboraviti, a zbog Liesel ćete često prilaziti svojoj polici za knjige, pokušavajući se prisjetiti koja knjiga je na koji način došla do vas, zašto ju je netko odabrao za vas, koliko dugo je čamila u knjižari prije nego ste je udomili, je li ju netko odbacio pa je završila u antikvarijatu, je li ona bila poklon, znak pažnje, nečija uspomena, a sada kroji vašu sadašnjost. Shvatit ćete onda, kao i Liesel,  da vam knjige ne znače nešto više, već da znače sve.

Primjedbe

  1. Prekrasna posveta :) A knjiga zvuči jako zanimljivo. I ja volim spojeve starog i nepostojećeg :=)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...