Preskoči na glavni sadržaj

Fragmenti djetinjstva

Nedavno je na televiziji bio film Posljednji akcijski junak (1993.) koji me podsjetio na dobre stare dane i na sve one filmove koji su mi u najosjetljivijim godinama približavali neki čudesni svijet, a koje i danas rado gledam, svom djetinjstvu u čast.
Dok su tinejdžeri uživali u filmovima Molly Ringwald, ja nisam u svojoj predškolskoj dobi niti čula za nju, niti sam znala tko je Ferris Buller, pa niti sam vidjela Johna Cusacka kako pušta In your eyes ispod Dianinog prozora. Osim domaćih filmova uz koje vežem uspomene na školsku lektiru, nezaobilaznog Peru Kvržicu, Vragece te onaj urnebesni "Saperlot!" Ede Peročevića, u našoj kući na repertoaru su bili i američki klasici - Karate Kid (1984.), Smrtonosno oružje (1987.), Ghost Busters (1984.), Policijska akademija (1984.) i dr. u koje se, bez obzira na to koliko puta sam ih gledala, nikada nisam uživjela. Ipak, nekoliko filmova mi je čvrsto urezano u sjećanje, i ja ih još uvijek, pored svih blockbustera današnjice, najradije pogledam, znajući da su me, na neki čudan način, oblikovali u osobu koja sam danas :)




1. The Goonies (1985.)
Ako ste se rodili u osamdesetima, onda znate - Steven Spielberg je kralj! Od E.T.-a (1982.), Gremlina (1984.), pa sve do Jurskog parka (1993.), u Hollywoodu nije bilo nekoga tko je mogao nadmašiti Spielberga u očima jednog djeteta, što je zasigurno i razlog zašto mu se i Dawson toliko divio te htio slijediti njegove stope. Svi su dobro znali da se Gremline ne smije polijevati vodom, niti hraniti nakon ponoći, ali ipak, jači od Gremlina, po mom mišljenju, bili su pustolovni Gooniesi, kojima smo na hrabrosti i neustrašivosti svi zavidjeli, pa i po čijem smo uzoru pravili kolibe kraj rijeke i otkrivali blago zakopano usred šuma i oranica.

2. Back to future (1985.)
Budući da je Spielberg producent ovog filma, uopće ne čudi što su prošle godine i godine otkad se Marty McFly uz Docovu pomoć prvi put vratio u prošlost, a još uvijek ne postoji čovjek, koji je gledao ovaj film, a da ne sanja o svom DeLoreanu - to valjda dovoljno govori o kulturnom fenomenu Povratka u budućnost. Sve do trećeg razreda upravo sam Michaela J. Foxa navodila kao svog omiljenog glumca u školskim leksikonima, pa i danas on u mom srcu ima posebno mjesto.


3. Beetlejuice (1988.)
Baš kao i Death becomes her (1992.), koji sam voljela iz nekog uvrnutog razloga, Bubimir je teški trash koji sam kao curička obožavala. Početkom devedesetih moji roditelji su se naveliko družili sa svojim vjenčanim kumovima, a njihove kćeri mojim sestrama i meni bile su idealne družice za mnoge nepodopštine i igre. Kako smo običavali dočekivati Novu godinu zajedno, a Bubimira je naša televizija jedne godine prikazivala na Silvestrovo, još uvijek mi je asocijacija na njega ta večer provedena s mojim najdražim kumicama, uz šampanjac od jagode. Bubimir je tako prerastao u tradiciju, pa smo ga godinama koje su uslijedile gledale večer prije Nove godine na VHS-u, kao neko zabranjeno voće (zbog strašnih prizora) koje nam je dopušteno kušati jednom godišnje.


4. Big (1988.)
Ako ste gledali dječaka Josha koji poželi odrasti pa se jednog dana, u svojoj dječjoj pidžami, probudi kao Tom Hanks, onda vam je jasno da svako vrijeme donosi svoje i da, koliko god kao djeca željeli odrasti, kao odrasli ćete htjeti vratiti te bezbrižne dane. Isto tako, nikada vam neće pasti na pamet tražiti od nekog tamo stroja u lunaparku ikakve usluge, jer bi one mogle rezultirati french ljubljenjem i drugim nevoljama. Od filmova koji naglašavaju da je važno dobro se osjećati u svojoj koži, voljela sam i film Switch (1991.) u kojem Ellen Barkin glumi šovinista koji se nakon što ga bivša djevojka ubije, reinkarnira u ženu - velike li kazne. Tada sam naučila - hodanje u cipelama s visokim potpeticama je umjetnost i nije za svakoga.


5. Heart and Souls (1993.)
Kako me oduvijek jako interesiralo što se točno s nama događa nakon smrti, a intrigirale su me i priče o duhovima, ponekad i previše pa mi je baka morala ponavljati da mi ne mogu nauditi mrtvi, nego samo živi, voljela sam film Heart and Souls - o ljudima koji stradaju u prometnoj nesreći i ne mogu napustiti naš svijet dok ne obave sve svoje nedovršene poslove. Ovaj dirljivi film poručio mi je - ne odlaži za sutra ono što možeš učiniti danas i uvijek daj do znanja svojim bližnjima da ih voliš. Osim ljudi koji idu u raj, voljela sam i All Dogs Go To Heaven (1989.), animirani film o psu Charlieju koji se vraća iz mrtvih kako bi, uz pomoć predivne male siročice Anne-Marie, pronašao svog ubojicu. Lik i djelo Anne-Marie bili su u našoj obitelji toliko cijenjeni da nam ju je mama jednostavno morala naslikati na zidu dječje sobe, tako da je Anne-Marie jako dugo, sve do sljedećeg bojanja zidova, bila dio naših malih života.


6. Čudesna šuma (1986.) i Čarobnjakov šešir (1990.)
Kad smo kod animiranih filmova i maminih crteža, i zeleni mršavko Štapić i njegova vila, uz leteće medvjediće, krasili su zidove naše sobe. Dok sam bila mala toliko sam voljela Čarobnu šumu, slikara Paletu, Štapića i sve njihove prijatelje, a prezirala cara Mrazomora i Kaktus Cara, da sam filmove o njima nazvala jednim imenom - Čomorakova šuma - zbog čega me i danas u obitelji zadirkuju.


7. Wizard of Oz (1939.)
Dorothy i njene crvene cipelice posebno ističem jer su proizvod nekog drugog vremena, onoga u kojem ni ja, ni moji roditelji, nismo bili ni u planu. Ipak, prije nego sam krenula u školu, najčešće na Badnjak, na programu Cartoon Networka, odnosno TNT-a u večrnjim satima, prikazivan je Čarobnjak iz Oza, kojeg je mala ja, kao i sve drugo čarobno što ima veze s vilama i vješticama te životinjicama, odmah zavoljela. Uz divan glas Judy Garland, nestašnog Tota, Strašilo, Limenog čovjeka i Lava vrlo rano sam naučila - there's no place like home.



Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...