Preskoči na glavni sadržaj

Najveće obećanje


Danas se po katoličkom kalendaru slavi svetog Dizmu, jedinog sveca kojeg je svetim proglasio sam Isus, a ne Crkva. Ne znam jeste li znali, ali jedina crkva posvećena tome svecu na svijetu jest kapelica na raskrižju Degenove ulice, Kaptola i Nove vesi u Zagrebu. Šokira ta činjenica, s obzirom na ono što sveti Dizma predstavlja - razbojnika pokajnika - svakoga od nas, grešnika koji se kaje i kojemu Isus oprašta i otvara vrata raja. 


Vezano za blagdan Cvjetnice i dan svetog Dizme, ovu su neke moje misli i muke.

Četrdeset dana je malo vremena da bi se čovjek sabrao, duboko zagledao u sebe i prepoznao svoju tamnu stranu pa je, s velikom odlučnošću, očistio sa svoje duše. Ponekad tih četrdeset dana prolete, a da smo živjeli rastreseno, ne pripremivši se za naš najveći blagdan – Uskrs. Takvu me ove godine dočekala nedjelja Cvjetnice – nespremnu. Nakon uobičajenog spremanja u zadnji tren, hitre potrage za maslinovim grančicama, guranja kroz mnoštvo u crkvi, jedva sam smirila dah, a već sam začula onaj tužni Isusov vapaj: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – i nešto se u meni slomilo, puklo na sitne dijelove koje ni među licima oko sebe nisam uspjela skupiti i složiti na njihovo mjesto. Rijeke slane vode potekle su niz moje lice, a da nisam znala ni otkuda, ni zašto - ta bezbroj puta sam do sada čula te Isusove riječi! Otkud sada tolika žalost? Pa Isus je na današnji dan kao Kralj ujahao u Jeruzalem, pred Njega su prostirali haljine, radosno Ga pozdravljali grančicama, slaveći Ga po svim Njegovim djelima! To je bio dan veselja! Isus ih je pozdravio osmijehom, samo tiho zaplakavši nad gradom koji ne zna što je za njega dobro. Propovijedao je, iščekivao, molio. Bojao se, ta bio je čovjek, ali predao je svoje strahove svom Ocu. Pred muku je čeznuo posljednji put večerati sa svojim prijateljima, iako je znao da su među njima oni koji će Ga zatajiti i izdati. Služio im je, prao im noge, znajući da će već sutradan za njih položiti svoj život, a da oni to isto nisu spremni učiniti za Njega. Isus je molio za Petra, da ne malakše njegova vjera, a kada je vrijeme došlo, Petar Ga je zatajio. Juda Ga je izdao poljupcem. Nemoćan i prestrašen, na Maslinskoj gori tražio je od njih da mole za Njega, a oni su ipak zaspali, ne marivši za svojeg prijatelja, žrtvenog Jaganjca, koji je u velikoj potrebi. Kada je na sebe stavio križ, gdje su bili Njegovi učenici? Zašto Mu nisu pomogli? Zašto su se nijemo razbježali, ostavili Ga samog?


Zašto gorko zaplakah ove nedjelje? Pa Sin Božji je bio i veliki Čovjek, prijatelj koji je trpio da bi nam donio radosnu vijest, da bi nam posvjedočio Spasenje, da bi nam darovao Vječnost! Hej, Vječnost! Pa ima li boljeg razloga za radost?! Petru, koji Ga je zatajio, ostavio je svoju Crkvu, uho sluge svećenika koji Ga je uhvatio zacijelio je, ne želeći mačeve svojih učenika. Kćeri Jeruzalemske, koje su plakale za njim, utješio je. Mnoštvo koje Ga je razapelo opravdavao je pred Ocem, molio da im oprosti jer ne znaju što čine. Razbojniku s desne strane svoga križa obećao je raj.


Ja sam taj Petar, ja sam taj Juda, ja sam svaki od dvanaestorice. I ja sam Pilat, i ja sam Herod, i ja sam u mnoštvu koje i danas razapinje Isusa, zato me suze prokazuju. Svaki put kad Mu ime izgovorim uzalud, svaki put kad zaniječem da Ga poznajem, svaki put kad odbacim život koji mi je darovao, svaki put kad u svoje misli pustim Sotonu, svaki put kad bratu ukazujem na trn u oku, svaki put kad ne primim Tijelo i Krv koju je On dao i prolio za mene, svaki put kad odbacim raj koji mi je namijenio – svaki moj grijeh jedan je čavao u Njegovom tijelu, svaka moja pogrda jedna je kapljica Njegove krvi, jedan dijelić boli koju On za mene trpi. Isuse, danas se stavljam u Dizminu kožu, gledam Te sa svog zasluženog križa, malena i nedostojna da me pogledaš. Znam da sam Te ranila, nanijela Ti boli, da si zbog mene krvav i slab – žao mi je, kajem se, učinit ću sve da to ispravim! Molim Te, oprosti mi! Ti si Sin Božji, i velika je Tvoja ljubav, Tvoja milost – blagoslovi me, Isuse, i sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje. Amen. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...