Preskoči na glavni sadržaj

Najveće obećanje


Danas se po katoličkom kalendaru slavi svetog Dizmu, jedinog sveca kojeg je svetim proglasio sam Isus, a ne Crkva. Ne znam jeste li znali, ali jedina crkva posvećena tome svecu na svijetu jest kapelica na raskrižju Degenove ulice, Kaptola i Nove vesi u Zagrebu. Šokira ta činjenica, s obzirom na ono što sveti Dizma predstavlja - razbojnika pokajnika - svakoga od nas, grešnika koji se kaje i kojemu Isus oprašta i otvara vrata raja. 


Vezano za blagdan Cvjetnice i dan svetog Dizme, ovu su neke moje misli i muke.

Četrdeset dana je malo vremena da bi se čovjek sabrao, duboko zagledao u sebe i prepoznao svoju tamnu stranu pa je, s velikom odlučnošću, očistio sa svoje duše. Ponekad tih četrdeset dana prolete, a da smo živjeli rastreseno, ne pripremivši se za naš najveći blagdan – Uskrs. Takvu me ove godine dočekala nedjelja Cvjetnice – nespremnu. Nakon uobičajenog spremanja u zadnji tren, hitre potrage za maslinovim grančicama, guranja kroz mnoštvo u crkvi, jedva sam smirila dah, a već sam začula onaj tužni Isusov vapaj: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – i nešto se u meni slomilo, puklo na sitne dijelove koje ni među licima oko sebe nisam uspjela skupiti i složiti na njihovo mjesto. Rijeke slane vode potekle su niz moje lice, a da nisam znala ni otkuda, ni zašto - ta bezbroj puta sam do sada čula te Isusove riječi! Otkud sada tolika žalost? Pa Isus je na današnji dan kao Kralj ujahao u Jeruzalem, pred Njega su prostirali haljine, radosno Ga pozdravljali grančicama, slaveći Ga po svim Njegovim djelima! To je bio dan veselja! Isus ih je pozdravio osmijehom, samo tiho zaplakavši nad gradom koji ne zna što je za njega dobro. Propovijedao je, iščekivao, molio. Bojao se, ta bio je čovjek, ali predao je svoje strahove svom Ocu. Pred muku je čeznuo posljednji put večerati sa svojim prijateljima, iako je znao da su među njima oni koji će Ga zatajiti i izdati. Služio im je, prao im noge, znajući da će već sutradan za njih položiti svoj život, a da oni to isto nisu spremni učiniti za Njega. Isus je molio za Petra, da ne malakše njegova vjera, a kada je vrijeme došlo, Petar Ga je zatajio. Juda Ga je izdao poljupcem. Nemoćan i prestrašen, na Maslinskoj gori tražio je od njih da mole za Njega, a oni su ipak zaspali, ne marivši za svojeg prijatelja, žrtvenog Jaganjca, koji je u velikoj potrebi. Kada je na sebe stavio križ, gdje su bili Njegovi učenici? Zašto Mu nisu pomogli? Zašto su se nijemo razbježali, ostavili Ga samog?


Zašto gorko zaplakah ove nedjelje? Pa Sin Božji je bio i veliki Čovjek, prijatelj koji je trpio da bi nam donio radosnu vijest, da bi nam posvjedočio Spasenje, da bi nam darovao Vječnost! Hej, Vječnost! Pa ima li boljeg razloga za radost?! Petru, koji Ga je zatajio, ostavio je svoju Crkvu, uho sluge svećenika koji Ga je uhvatio zacijelio je, ne želeći mačeve svojih učenika. Kćeri Jeruzalemske, koje su plakale za njim, utješio je. Mnoštvo koje Ga je razapelo opravdavao je pred Ocem, molio da im oprosti jer ne znaju što čine. Razbojniku s desne strane svoga križa obećao je raj.


Ja sam taj Petar, ja sam taj Juda, ja sam svaki od dvanaestorice. I ja sam Pilat, i ja sam Herod, i ja sam u mnoštvu koje i danas razapinje Isusa, zato me suze prokazuju. Svaki put kad Mu ime izgovorim uzalud, svaki put kad zaniječem da Ga poznajem, svaki put kad odbacim život koji mi je darovao, svaki put kad u svoje misli pustim Sotonu, svaki put kad bratu ukazujem na trn u oku, svaki put kad ne primim Tijelo i Krv koju je On dao i prolio za mene, svaki put kad odbacim raj koji mi je namijenio – svaki moj grijeh jedan je čavao u Njegovom tijelu, svaka moja pogrda jedna je kapljica Njegove krvi, jedan dijelić boli koju On za mene trpi. Isuse, danas se stavljam u Dizminu kožu, gledam Te sa svog zasluženog križa, malena i nedostojna da me pogledaš. Znam da sam Te ranila, nanijela Ti boli, da si zbog mene krvav i slab – žao mi je, kajem se, učinit ću sve da to ispravim! Molim Te, oprosti mi! Ti si Sin Božji, i velika je Tvoja ljubav, Tvoja milost – blagoslovi me, Isuse, i sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje. Amen. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...