Preskoči na glavni sadržaj

Najveće obećanje


Danas se po katoličkom kalendaru slavi svetog Dizmu, jedinog sveca kojeg je svetim proglasio sam Isus, a ne Crkva. Ne znam jeste li znali, ali jedina crkva posvećena tome svecu na svijetu jest kapelica na raskrižju Degenove ulice, Kaptola i Nove vesi u Zagrebu. Šokira ta činjenica, s obzirom na ono što sveti Dizma predstavlja - razbojnika pokajnika - svakoga od nas, grešnika koji se kaje i kojemu Isus oprašta i otvara vrata raja. 


Vezano za blagdan Cvjetnice i dan svetog Dizme, ovu su neke moje misli i muke.

Četrdeset dana je malo vremena da bi se čovjek sabrao, duboko zagledao u sebe i prepoznao svoju tamnu stranu pa je, s velikom odlučnošću, očistio sa svoje duše. Ponekad tih četrdeset dana prolete, a da smo živjeli rastreseno, ne pripremivši se za naš najveći blagdan – Uskrs. Takvu me ove godine dočekala nedjelja Cvjetnice – nespremnu. Nakon uobičajenog spremanja u zadnji tren, hitre potrage za maslinovim grančicama, guranja kroz mnoštvo u crkvi, jedva sam smirila dah, a već sam začula onaj tužni Isusov vapaj: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ – i nešto se u meni slomilo, puklo na sitne dijelove koje ni među licima oko sebe nisam uspjela skupiti i složiti na njihovo mjesto. Rijeke slane vode potekle su niz moje lice, a da nisam znala ni otkuda, ni zašto - ta bezbroj puta sam do sada čula te Isusove riječi! Otkud sada tolika žalost? Pa Isus je na današnji dan kao Kralj ujahao u Jeruzalem, pred Njega su prostirali haljine, radosno Ga pozdravljali grančicama, slaveći Ga po svim Njegovim djelima! To je bio dan veselja! Isus ih je pozdravio osmijehom, samo tiho zaplakavši nad gradom koji ne zna što je za njega dobro. Propovijedao je, iščekivao, molio. Bojao se, ta bio je čovjek, ali predao je svoje strahove svom Ocu. Pred muku je čeznuo posljednji put večerati sa svojim prijateljima, iako je znao da su među njima oni koji će Ga zatajiti i izdati. Služio im je, prao im noge, znajući da će već sutradan za njih položiti svoj život, a da oni to isto nisu spremni učiniti za Njega. Isus je molio za Petra, da ne malakše njegova vjera, a kada je vrijeme došlo, Petar Ga je zatajio. Juda Ga je izdao poljupcem. Nemoćan i prestrašen, na Maslinskoj gori tražio je od njih da mole za Njega, a oni su ipak zaspali, ne marivši za svojeg prijatelja, žrtvenog Jaganjca, koji je u velikoj potrebi. Kada je na sebe stavio križ, gdje su bili Njegovi učenici? Zašto Mu nisu pomogli? Zašto su se nijemo razbježali, ostavili Ga samog?


Zašto gorko zaplakah ove nedjelje? Pa Sin Božji je bio i veliki Čovjek, prijatelj koji je trpio da bi nam donio radosnu vijest, da bi nam posvjedočio Spasenje, da bi nam darovao Vječnost! Hej, Vječnost! Pa ima li boljeg razloga za radost?! Petru, koji Ga je zatajio, ostavio je svoju Crkvu, uho sluge svećenika koji Ga je uhvatio zacijelio je, ne želeći mačeve svojih učenika. Kćeri Jeruzalemske, koje su plakale za njim, utješio je. Mnoštvo koje Ga je razapelo opravdavao je pred Ocem, molio da im oprosti jer ne znaju što čine. Razbojniku s desne strane svoga križa obećao je raj.


Ja sam taj Petar, ja sam taj Juda, ja sam svaki od dvanaestorice. I ja sam Pilat, i ja sam Herod, i ja sam u mnoštvu koje i danas razapinje Isusa, zato me suze prokazuju. Svaki put kad Mu ime izgovorim uzalud, svaki put kad zaniječem da Ga poznajem, svaki put kad odbacim život koji mi je darovao, svaki put kad u svoje misli pustim Sotonu, svaki put kad bratu ukazujem na trn u oku, svaki put kad ne primim Tijelo i Krv koju je On dao i prolio za mene, svaki put kad odbacim raj koji mi je namijenio – svaki moj grijeh jedan je čavao u Njegovom tijelu, svaka moja pogrda jedna je kapljica Njegove krvi, jedan dijelić boli koju On za mene trpi. Isuse, danas se stavljam u Dizminu kožu, gledam Te sa svog zasluženog križa, malena i nedostojna da me pogledaš. Znam da sam Te ranila, nanijela Ti boli, da si zbog mene krvav i slab – žao mi je, kajem se, učinit ću sve da to ispravim! Molim Te, oprosti mi! Ti si Sin Božji, i velika je Tvoja ljubav, Tvoja milost – blagoslovi me, Isuse, i sjeti me se kada dođeš u Kraljevstvo svoje. Amen. 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca