Preskoči na glavni sadržaj

Prve od prvih (I)

Dan žena proslavili smo prije dva tjedna, ali u svijetu je cijeli ožujak posvećen ženama. Danas su žene predsjednice država, premijerke, ugledne znanstvenice, poduzetnice, generali, ma žena je danas čak i na čelu Interpola (Mireille Ballestrazzi - dolje na slici), ali ne tako davno, baviti se onim što ih je zanimalo ženama je bilo nezamislivo. Ipak, neke od njih u svojoj želji su ustrajale te tako pripravile put mnogima iza njih. U nekoliko postova tijekom ožujka prisjetit ćemo se nekih od njih.


Liječnica
Tek 1754. uspjela je u Njemačkoj diplomirati prva žena liječnik - dr med. Dorothea Christine Erxleben-Leporin, a pedeset godina kasnije pridružile su joj se majka i kćerka dr med. c. h. Josepha v. Siebold i Charlotte Heidenreich v. Siebold. Charlotte je bila prisutna pri porodu mnogih kasnije istaknutih ličnosti, a godine 1819. pozvana je u Englesku kao osobna liječnica vojvotkinje od Kenta, te je pomagala pri porodu vojvotkinjine kćerke, buduće engleske kraljice Viktorije. U Americi je prva diplomirana liječnica bila dr Elisabeth Blackwell 1849. godine, a prvi gradovi u kojima su žene mogle studirati medicinu su bili Edinburg i Zurich te Padova.


Pilotkinja
Prva žena koja je dobila pilotsku dozvolu bila je Elise Raymonde Deroche, a poznata je i pod pseudonimom barunica Raymonde de Laroche, a rođena je 1882. u Parizu. Bila je kći vodoinstalatera, a pseudonim je počela koristiti u sklopu svoje glumačke karijere. Letenjem se počela baviti kad joj je bilo 27 godina, a dozvolu je dobila 8. ožujka 1910. godine. Prva žena koja se službeno bavila zrakoplovstvom bila je Amy Johnson (na slici gore). Njezin instruktor letenja rekao je da će je prihvatiti kao pilota samo ako napravi nešto izuzetno, recimo da leti do Australije. I tako je u travnju 1930. poletjela na 19-dnevni let kojim je preletjela polovicu svijeta. Unatoč lošem vremenu, prekidima i prisilnim slijetanjima, stigla je u Australiju. Stigla je i u knjige rekorda: zbog ovog i drugih letova. Dana 5. siječnja 1941. avion kojim je upravljala iz Prestwicka, nedaleko Glasgowa, srušio se u estuarij Temze kod Londona. Njezino tijelo nikad nije pronađeno, jednako kao ni tijelo Amerikanke Amelie Erhart, prve žene koja je preletjela Atlantski ocean. Slavonka Katarina Matanović-Kulenović (na slici dolje) prva je hrvatska pilotkinja i padobranka, poznata kao prva žena koja je u istočnoj Europi skočila s padobranom. U sastavu zrakoplovstva NDH bila je od 1943. godine s činom poručnika, a uz prijevoz vojne pošte bila je i osobna pilotkinja tadašnjeg ministra oružanih snaga Ante Vokića. Poslije rata radila je u General-turistu, a odlikovana je i Danice hrvatske s likom Franje Bučara.


Ravnateljica škole u Hrvatskoj
Marija Jambrišak, rođena 1847. u Karlovcu, osnovnu školu i dvogodišnju učiteljsku školu u samostanu ss. milosrdnica u Zagrebu završila je 1864. godine, nakon čega je bila učiteljica u samostanu ss. uršulinki u Varaždinu i na djevojačkoj školi u Krapini. Od 1871. do 1874. godine polazila je Paedagogium u Beču i bila prva žena na tom učilištu. Godine 1875. imenovana je učiteljicom Više djevojačke škole u Zagrebu, a zalagala se za osnivanje višeg ženskog učilišta u kojem bi polaznice bile pripremljene ne samo za učiteljice već i za upis na fakultet. U novoosnovanom Ženskom liceju predavala je zemljopis, povijest i pedagogiju, a godine 1905. dodijeljen joj je naslov ravnateljice viših djevojačkih škola i prva je hrvatska učiteljica s takvim počasnim imenovanjem. Tijekom svojega dugogodišnjeg rada, zalagala se za ravnopravnost žena, ponajprije izobrazbom, za njihovo aktivno sudjelovanje i afirmaciju u društvenom životu, a bila je aktivni član raznih skupština, klubova i udruga.  Objavljivala je u Napretku, Prosvjeti, Hrvatskoj lipi i drugim časopisima. Bila je urednica časopisa Domaće ognjište. Napisala je knjige O pristojnom vladanju i Znamenite žene, za koju je dobila nagradu Matice hrvatske. Odlikovana je Zlatnim križem za zasluge (1906.) i križem Pro Ecclesia et Pontifice (1908.).


Primjedbe

  1. Zanimljiv i poučan post :) A Katarina je bila gorđs! Možda i ja s 27 krenem pilotirati :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Normalno da je divna - domaća žena :) Jedva čekam tvoj post o pilotiranju ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...