Preskoči na glavni sadržaj

6 razloga zašto...

U mom rođendanskom tjednu na TV programu bio je i moj omiljeni film - 10 things I hate about you, onaj isti koji sam gledala prijateljicama u kinu u proljeće 1999. godine, kad su u modi bile zavrnute nogavice traperica i kopčice u obliku leptirića u kosi, a mi smo bez Interneta i s a la Ingrid znanjem engleskog jezika pokušavale doznati lyricse pjesme nama tada znane kao I love you baby, a inače u svijetu poznate kao Can't take my eyes off of you. Što da vam kažem, we've come a long way since then. Prije američkih pita svijet je bio jednostavan, a mi smo kao dvanaestogodišnjakinje tek oblikovale svoja stajališta o mnogim unutarnjim i vanjskim pitanjima. Na neke od nas je ovaj film ostavio ogroman utisak, pa smo si i ovaj tjedan slale poruke u smislu: "Vidiš li sto je na televiziji večeras? :)" Osim što sam naučila da imati crne gaćice znači da očekuješ akciju i da je Shakespeare kul dude, kroz 10 things I hate about you naučila sam i ovo:

1. "As opposed to Planet Look-at-Me, Look-at-Me?"
I oni tko nisu imali sreće biti prvorođenci i još, k tome, biti najstarije od ženske djece u obitelji, putem ovog filma mogli su zaključiti koliko se sestre, iako potječu od istih roditelja i iako ih je isti roditelj i odgojio, mogu razlikovati. Neki su možda između Kat i Biance vidjeli samo te razlike, ali mene su ipak naučile da uloga velike sestre, kao i sve velike moći, sa sobom donosi i veliku odgovornost, te kako je bitno mlađim sestrama reći istinu o sebi, bez obzira na njihovu reakciju, jer čak i njihovim u najčudnijim pubertetskim godinama taj glas razuma utemeljen na iskustvu velike sestre može doprijeti do one koja upravo zbog njega istu tu pogrešku neće ponoviti. Zato su bogati svi koji imaju sestre!


2. "Why should I live up to other people's expectations instead of my own?"
Koliko god bježali od toga, postanemo zreliji s godinama, i jednog dana se nađemo lice u lice sa samim sobom. Pomisao da ću nakon nekoliko godina shvatiti da nisam živjela kako sam htjela i da je život prošao, a da ga ja nisam doživjela, užasno me plašila. Nisam htjela da mi se to dogodi, shvaćala sam da moram biti iskrena prema sebi i slijediti svoje srce, živjeti bez straha, a što je iznimno teško kad je čovjek okružen s obitelji i prijateljima. Sve što sam osjećala, sve čime me netko povrijedio, sve što me radovalo uvijek sam dala do znanja, i isto očekivala od drugih, ne slijedeći tako primjer Katarine Stratford koja je gradnjom zidova oko sebe, namjeravajući živjeti po svojim uvjerenjima, samu sebe izolirala i od mnogih lijepih iznenađenja u životu.


3. "After that I swore I'd never do anything just because everyone else was doing it."
Htjeli mi priznati ili ne, pritisak vršnjaka je često razlog zašto stječemo mnoge navike, zašto počinjemo pušiti, pijančevati, zašto se petljamo s ovim ili onim, zašto odabiremo određeni studij, zašto se želimo udati i dr. Zahvaljujući Kat danas ne mogu reći da zbog ičega žalim, da sam išta u životu napravila samo zato jer je moje društvo to radilo. Zbog nje i danas vjerujem da ne moraš isprobati sve da bi znao da je loše za tebe, što je misao po kojoj ću živjeti cijeloga života te kojoj ću nastojati poučiti i svoju djecu.


4. "You're 18, you don't know what you want. And you won't know what you want 'til you're 45, and even if you get it, you'll be too old to use it."
Ova rečenica pomogla mi je da danas razumijem svoje starce i progledam im, samo malčice, kroz prste zbog svakog onog puta kad su mi branili nešto, imajući na umu da oni možda, ni krivi ni dužni, samo sude po sebi kao osamnaestogodišnjacima i ne uzimaju u obzir da drugi možda znaju što žele. Šalim se, ali istina jest da tek sad shvaćam da su sve, što su činili, činili za moje dobro.


5. "It's not everyday you find a girl who'll flash someone to get you out of detention."
U ljubavi nema pravila, ipak, često ima previše ponosa. Ljudi misle samo na sebe i tako je teško prijeći preko svojeg ega i reći: "Oprosti, baš sam uprskao", pa se ponekad služe i velikim gestama samo kako bi jedno drugome dali to do znanja. Unatoč mom omiljenom filmu, u kojem Patrick Verona pjeva pred cijelom školom Can't take my eyes off of you, Cameron unajmljuje Joeya da izvede Biancu, Michael poklanja Mandelli haljinu, Kat piše sonete, trebale su mi godine da shvatim bit ljubavi - kad voliš nekoga, u tebi ponos ne stanuje.


6. "Yes, Miss "I Have An Opinion About Everything"?"
Kat Startford lik je kojem je svaki potez zauzimanje određenog stava, a izražavanje stava pomalo jest teroristički čin. Ipak, tko sam ja da joj sudim, i sama sam odrasla s nekom znatiželjnom crtom, potrebom da progutam što više knjiga, da se razumijem u mnogo toga te da o svemu stvorim neko svoje mišljenje pa i da ga glasno iznesem u svakoj prilici. "Stvari koje volimo kazuju nam tko smo mi", rekao je sveti Toma Akvinski, s kojim se slažem, smatrajući i glazbu, knjige, filmove i sitnice koje me svakodnevno raduju i oblikuju takvim stvarima, što je i razlog zašto ih dijelim putem ovoga bloga - kao homage svemu što volim.


Primjedbe

  1. Film je odličan! I iako sam ga gledala već nekoliko puta, mogla bih opet :D

    OdgovoriIzbriši
  2. Trenutak kad Heath pjeva I love you baby i trči po tribinama je predivan i mogla bih ga stoput pogledati. Sad i s tugom jer ga više nema. Ali zato je tu Joseph, on mi se čini pametnijim i nadam se da se ne drogira.. Sad sam zastranila, uglavnom, film pun mudrosti i pouka :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta