Preskoči na glavni sadržaj

Mcewanovski produhovljena

Neki književnici i književni stilovi vam jednostavno nikada ne sjednu. Ipak, neke od njih razumijete tek nakon što zađete u neke godine ili nakon što pročitate njihov cjelokupni opus. Tako je bilo i sa mnom i Ianom McEwanom, kojeg mi je uporno sestrična gurala u ruke.



Ovog interesantnog Britanca koji je tijekom života živio i u istočnoj Aziji, Njemačkoj i sjevernoj Africi, Times je uvrstio u listu 50 najvećih britanskih pisaca u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Prvi roman koji je napisao bio je Betonski vrt, a nakon njega uslijedili su Utjeha stranca, Trajna ljubav, Nevin čovjek, Amsterdam, Okajanje i dr., sve do Slatkog zuba koji je izdao prošle godine, na temelju kojih su snimljeni i nagrađivani filmovi. Ovaj pomalo mračni čovjek specijalizirao se za stvaranje romana koji se temelje na svakodnevnim situacijama, uobičajenim reakcijama koje su popraćene jednom odlukom koja može promijeniti život glavnih likova. Za ovog Britanca bez dlake na jeziku nema tabu teme, pa on redovito piše o preljubu, spolnoj disfunkciji i ostalim nedaćama u braku, eutanaziji, incestu i drugim temama tjerajući nas na razmišljanje o njima svojim jednostavnim, pomaknutim stilom.



U početku nisam razumjela McEwana, njegov stil činio mi se nekako preslobodan, bez kompliciranih rečenica, pretencizioznih zaljučaka – baš kao da je sjeo za računalo i uz kavicu i cigaretu natipkao ono što mu je tog jutra bilo na pameti, ne misleći pritome da će pokrenuti ikakvu reakciju čitatelja, na koju je, sasvim slučajno, ipak nabasao. Međutim, što sam starija i što mi je poznatije njegovo djelovanje, to ga radije i čitam. Pa i ovaj Amsterdam, čitanje kojeg odlažem godinama, oduševio me jer je McEwan njime itekako dokazao kako za izvanredno djelo nije potrebna trilogija, nego da sva mudrost, provokativnost, sva bit, stane u dvjestotinjak stranica. Priča o dvojici prijatelja, Cliveu i Vernonu, koji osim ljubavnice Molly, dijele i eutanazijski pakt, pa koji svojim životom svjedoče o važnosti donošenja pravilne odluke u pravom trenutku - tema je knjige koja na mcewanovski način, kroz vlažne i sive engleske dane, sve do Amsterdama, ispituje moralnost našeg društva, kako 1998. g., kada je napisana i kada je McEwan za nju primio Booker prize, tako i danas. Ako još niste, pročitajte i zapitajte se – što biste vi učinili?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca