Preskoči na glavni sadržaj

Mcewanovski produhovljena

Neki književnici i književni stilovi vam jednostavno nikada ne sjednu. Ipak, neke od njih razumijete tek nakon što zađete u neke godine ili nakon što pročitate njihov cjelokupni opus. Tako je bilo i sa mnom i Ianom McEwanom, kojeg mi je uporno sestrična gurala u ruke.



Ovog interesantnog Britanca koji je tijekom života živio i u istočnoj Aziji, Njemačkoj i sjevernoj Africi, Times je uvrstio u listu 50 najvećih britanskih pisaca u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Prvi roman koji je napisao bio je Betonski vrt, a nakon njega uslijedili su Utjeha stranca, Trajna ljubav, Nevin čovjek, Amsterdam, Okajanje i dr., sve do Slatkog zuba koji je izdao prošle godine, na temelju kojih su snimljeni i nagrađivani filmovi. Ovaj pomalo mračni čovjek specijalizirao se za stvaranje romana koji se temelje na svakodnevnim situacijama, uobičajenim reakcijama koje su popraćene jednom odlukom koja može promijeniti život glavnih likova. Za ovog Britanca bez dlake na jeziku nema tabu teme, pa on redovito piše o preljubu, spolnoj disfunkciji i ostalim nedaćama u braku, eutanaziji, incestu i drugim temama tjerajući nas na razmišljanje o njima svojim jednostavnim, pomaknutim stilom.



U početku nisam razumjela McEwana, njegov stil činio mi se nekako preslobodan, bez kompliciranih rečenica, pretencizioznih zaljučaka – baš kao da je sjeo za računalo i uz kavicu i cigaretu natipkao ono što mu je tog jutra bilo na pameti, ne misleći pritome da će pokrenuti ikakvu reakciju čitatelja, na koju je, sasvim slučajno, ipak nabasao. Međutim, što sam starija i što mi je poznatije njegovo djelovanje, to ga radije i čitam. Pa i ovaj Amsterdam, čitanje kojeg odlažem godinama, oduševio me jer je McEwan njime itekako dokazao kako za izvanredno djelo nije potrebna trilogija, nego da sva mudrost, provokativnost, sva bit, stane u dvjestotinjak stranica. Priča o dvojici prijatelja, Cliveu i Vernonu, koji osim ljubavnice Molly, dijele i eutanazijski pakt, pa koji svojim životom svjedoče o važnosti donošenja pravilne odluke u pravom trenutku - tema je knjige koja na mcewanovski način, kroz vlažne i sive engleske dane, sve do Amsterdama, ispituje moralnost našeg društva, kako 1998. g., kada je napisana i kada je McEwan za nju primio Booker prize, tako i danas. Ako još niste, pročitajte i zapitajte se – što biste vi učinili?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta