Preskoči na glavni sadržaj

Mcewanovski produhovljena

Neki književnici i književni stilovi vam jednostavno nikada ne sjednu. Ipak, neke od njih razumijete tek nakon što zađete u neke godine ili nakon što pročitate njihov cjelokupni opus. Tako je bilo i sa mnom i Ianom McEwanom, kojeg mi je uporno sestrična gurala u ruke.



Ovog interesantnog Britanca koji je tijekom života živio i u istočnoj Aziji, Njemačkoj i sjevernoj Africi, Times je uvrstio u listu 50 najvećih britanskih pisaca u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. Prvi roman koji je napisao bio je Betonski vrt, a nakon njega uslijedili su Utjeha stranca, Trajna ljubav, Nevin čovjek, Amsterdam, Okajanje i dr., sve do Slatkog zuba koji je izdao prošle godine, na temelju kojih su snimljeni i nagrađivani filmovi. Ovaj pomalo mračni čovjek specijalizirao se za stvaranje romana koji se temelje na svakodnevnim situacijama, uobičajenim reakcijama koje su popraćene jednom odlukom koja može promijeniti život glavnih likova. Za ovog Britanca bez dlake na jeziku nema tabu teme, pa on redovito piše o preljubu, spolnoj disfunkciji i ostalim nedaćama u braku, eutanaziji, incestu i drugim temama tjerajući nas na razmišljanje o njima svojim jednostavnim, pomaknutim stilom.



U početku nisam razumjela McEwana, njegov stil činio mi se nekako preslobodan, bez kompliciranih rečenica, pretencizioznih zaljučaka – baš kao da je sjeo za računalo i uz kavicu i cigaretu natipkao ono što mu je tog jutra bilo na pameti, ne misleći pritome da će pokrenuti ikakvu reakciju čitatelja, na koju je, sasvim slučajno, ipak nabasao. Međutim, što sam starija i što mi je poznatije njegovo djelovanje, to ga radije i čitam. Pa i ovaj Amsterdam, čitanje kojeg odlažem godinama, oduševio me jer je McEwan njime itekako dokazao kako za izvanredno djelo nije potrebna trilogija, nego da sva mudrost, provokativnost, sva bit, stane u dvjestotinjak stranica. Priča o dvojici prijatelja, Cliveu i Vernonu, koji osim ljubavnice Molly, dijele i eutanazijski pakt, pa koji svojim životom svjedoče o važnosti donošenja pravilne odluke u pravom trenutku - tema je knjige koja na mcewanovski način, kroz vlažne i sive engleske dane, sve do Amsterdama, ispituje moralnost našeg društva, kako 1998. g., kada je napisana i kada je McEwan za nju primio Booker prize, tako i danas. Ako još niste, pročitajte i zapitajte se – što biste vi učinili?


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...