Preskoči na glavni sadržaj

Fearless!

Posljednjih dana podijelila sam toliko ohrabrenja da sam se začudila samoj sebi - otkud meni, mrgudu i ciniku, toliko pozitivan stav? Čini mi se da obilje vjere imam za svoje kolege i prijatelje i da mi riječi podrške klize s usana tako lako jer sam uvjerena da su stvoreni za velike stvari, svi odreda, zaista. Kada su drugi pred teškim životnim odlukama, kad proživljavaju bolno razdoblje, kad ne vjeruju sami u sebe - često im instinktivno kažem i koju pametnu riječ, nekad im možda ona na jedno uho uđe, na drugo izađe, ali dosta često ih dirne, promijeni kut njihova gledanja. Zašto mi se onda čini kao da u svakog čovjeka na kojeg naletim vjerujem više nego u sebe samu? 


Kako je moguće da se osoba koja se susrela s preranim odlaskom nekoliko dragih i bliskih ljudi, koja se radi ljubavi nije bojala poniziti, koja se nikad ne boji reći što misli, koja je uvijek željna novih znanja, koja sve što započne i završi, koja je ostavila sve koje voli i preselila se na drugi kraj zemlje zbog posla i crkavice od plaće ponekad toliko boji svega što se tek ima dogoditi? Kako je moguće da se netko ne boji smrti, ali se boji neizvjesnosti koju život nosi?


Željela bih biti hrabra poput Meride i Mulan, neustrašiva poput Starkovih, živjeti bez ograničenja, bez prepreka koje sam si sama zacementirala u misli. Vjerovati u sebe, prepustiti sve u Njegove ruke, i riješiti se tog tereta koji me pritišće. Pa što ako ne znam što će biti sutra? Pa što ako je kriza i nitko me neće zaposliti? Pa što ako padnem pravosudni ispit? Pa što?! Imam najveće bogatstvo koje čovjek može imati - ljubav u svim oblicima - i moja zahvalnost trebala bi preplaviti strah, ta Netko drugi će se za sve ostalo pobrinuti! Na kraju, svaki pad samo je povod za novi izazov, za pomicanje granica, za promjenu, za ostvarenje svrhe, pa ne mogu da se ne zapitam - guši li me to ustvari strah ili uzbuđenje novih početaka?

Man cannot discover new oceans unless he has the courage to lose sight of the shore. 
~Andre Gide


Primjedbe

  1. Hej hej heeeeeeeej! Svi se toga bojimo, s tim da se ja bojim i smrti. I ako i padneš, lijepo ćeš se pokupiti, nasmijati sama sebi, i krenuti dalje! Moja sestra je pala kad je prvi put polagala pravosudni, na usmenom. I sad ga je položila s pohvalom. Ako i padneš, imaš još šansi :))

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta