Preskoči na glavni sadržaj

Suzi je ponos naše ulice

Kad ljudi saznaju da si najstarije od troje djece, a još k tome, da si najstarija od tri sestre, već o tebi steknu određeni dojam - ti si zasigurno predvodnik čopora, vječni savjetodavac i dijelitelj mudrosti teško stečene na iskustvu. Možda je to u najviše slučajeva i istina, ali iz mog iskustva, što sam starija, to me više napušta onaj učiteljski duh i ja polako poprimam ulogu učenika.


Moja sestra D. stigla je na svijet četiri godine poslije mene i narušila moj mir, uslijed čega sam obožavanje i pažnju, koje su roditelji poklanjali samo meni, bila prisiljena dijeliti. Ipak, u tim godinama i ja sam se brzo prilagodila novonastaloj situaciji i zavoljela cvilidretu koja je zauzela nekoć moj kinderbet. Postala je moja zanimacija, a starci su mi dopustili i da joj odaberem ime, što sam ja radosno i učinila nazvavši je po prijateljici s kojom sam u predškolskoj dobi, a tijekom ljeta provedenih kod bake, preskakala kanale i igrala se žmire, a koja se danas pravi da me u životu nije vidjela. Kao prava šefica, nastojala sam tu novopoklonjenu lutku naučiti svemu - kako se pjeva, pleše, crta, igra s barbikama, ali se ona, osebujnog lika i djela, kao i uvijek, nije dala. Nije voljela čitati knjigice, niti pisati slova, imala je nadasve čudan smisao za umjetnost (sasvim netipično za dijete staro šest godina - crna joj je bila omiljena boja), a sve je radila po svom. Voljela je pjevati Suzi od Novih fosila koji su vazda svirali u našoj kući, a svojim spontanim nastupima, s nezaobilaznim daljinskim upravljačem/četkom/dezdoransom/pipkom od bureta/i dr.  kao mikrofonom, osvajala je publiku gdje god bi zapjevala.


Nakon nešto manje od dvije svijećice na njenoj torti, u kuću je stigla nova cvilidreta. D. zacijelo misli da joj je ona oduzela komadić djetinjstva i da je prenaglo iz bebe morala izrasti u ono vječno neshvaćeno - srednje dijete - ali ja ću je uvijek - bez obzira što joj se danas utječem za savjet prije donošenja važnih, pa i nevažnih, odluka - gledati kao malu, skoro pa ćelavu, pjevačicu koja elegantno skakuće po stubama kuće naših rođaka na moru, dok cvrčci oko nje tvore savršenu glazbenu pratnju.

Primjedbe

  1. Ja imam mlađeg brata i sestru, razlika između svakoga je 6 godina. I ja sam definitivno predvodnik čopora i žrtveno janje jer se za sve s roditeljima borim prva. Bar će bratu i sestri kasnije biti lakše, srušila sam prve prepreke :D

    (U zaostatku sam sa čitanjem postova, sad nadoknađujem.. da te ne iznenadi komentar na starim postovima :D )

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hahahahah ovo je zadnji koji sam propustila :D
      eto, više neću gnjaviti.. bar za danas :D

      Izbriši
    2. Baš sam se obradovala komentarima - samo gnjavi :D
      Znam točno o čemu pričaš i proći će godine i godine, dok ti i brat i sestra ne postanu ljudi, kad ćep čarobno zaboraviti za sve za šta si proplakala i borila se, a oni to dobili na pladnju :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...