Preskoči na glavni sadržaj

Suzi je ponos naše ulice

Kad ljudi saznaju da si najstarije od troje djece, a još k tome, da si najstarija od tri sestre, već o tebi steknu određeni dojam - ti si zasigurno predvodnik čopora, vječni savjetodavac i dijelitelj mudrosti teško stečene na iskustvu. Možda je to u najviše slučajeva i istina, ali iz mog iskustva, što sam starija, to me više napušta onaj učiteljski duh i ja polako poprimam ulogu učenika.


Moja sestra D. stigla je na svijet četiri godine poslije mene i narušila moj mir, uslijed čega sam obožavanje i pažnju, koje su roditelji poklanjali samo meni, bila prisiljena dijeliti. Ipak, u tim godinama i ja sam se brzo prilagodila novonastaloj situaciji i zavoljela cvilidretu koja je zauzela nekoć moj kinderbet. Postala je moja zanimacija, a starci su mi dopustili i da joj odaberem ime, što sam ja radosno i učinila nazvavši je po prijateljici s kojom sam u predškolskoj dobi, a tijekom ljeta provedenih kod bake, preskakala kanale i igrala se žmire, a koja se danas pravi da me u životu nije vidjela. Kao prava šefica, nastojala sam tu novopoklonjenu lutku naučiti svemu - kako se pjeva, pleše, crta, igra s barbikama, ali se ona, osebujnog lika i djela, kao i uvijek, nije dala. Nije voljela čitati knjigice, niti pisati slova, imala je nadasve čudan smisao za umjetnost (sasvim netipično za dijete staro šest godina - crna joj je bila omiljena boja), a sve je radila po svom. Voljela je pjevati Suzi od Novih fosila koji su vazda svirali u našoj kući, a svojim spontanim nastupima, s nezaobilaznim daljinskim upravljačem/četkom/dezdoransom/pipkom od bureta/i dr.  kao mikrofonom, osvajala je publiku gdje god bi zapjevala.


Nakon nešto manje od dvije svijećice na njenoj torti, u kuću je stigla nova cvilidreta. D. zacijelo misli da joj je ona oduzela komadić djetinjstva i da je prenaglo iz bebe morala izrasti u ono vječno neshvaćeno - srednje dijete - ali ja ću je uvijek - bez obzira što joj se danas utječem za savjet prije donošenja važnih, pa i nevažnih, odluka - gledati kao malu, skoro pa ćelavu, pjevačicu koja elegantno skakuće po stubama kuće naših rođaka na moru, dok cvrčci oko nje tvore savršenu glazbenu pratnju.

Primjedbe

  1. Ja imam mlađeg brata i sestru, razlika između svakoga je 6 godina. I ja sam definitivno predvodnik čopora i žrtveno janje jer se za sve s roditeljima borim prva. Bar će bratu i sestri kasnije biti lakše, srušila sam prve prepreke :D

    (U zaostatku sam sa čitanjem postova, sad nadoknađujem.. da te ne iznenadi komentar na starim postovima :D )

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hahahahah ovo je zadnji koji sam propustila :D
      eto, više neću gnjaviti.. bar za danas :D

      Izbriši
    2. Baš sam se obradovala komentarima - samo gnjavi :D
      Znam točno o čemu pričaš i proći će godine i godine, dok ti i brat i sestra ne postanu ljudi, kad ćep čarobno zaboraviti za sve za šta si proplakala i borila se, a oni to dobili na pladnju :D

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...