Preskoči na glavni sadržaj

Slatke sitnice

Za sve one koji me ispituju: "Što si dobila, što si dobila?" - jer su u deficitu s idejama za nadolazeće rođendane svoje rodbine i prijatelja - pišem ovaj post o svim ženskim poklončićima kojima su me moje cure obradovale ovog rođendana (one krupne nisam ovdje navela, duuuuh!), u nadi da će se i one razveseliti što su na tren dijelić ove smiješne blogosfere.


Najprije moram reći da sam, samo u broju, ali ne i u glavi, postala prava zrela zaposlena ženica koja odsad nosi i ručni sat - koji mi je poklonio moj dragi, odrješivši tako kesu u tolikoj mjeri da mi para ide na uši. Marke je Pierre Lannier, to je navodno francuski modni brand,  ne bih znala, dečko je izguglao - meni je samo bitno da je jednostavan i elegantan te da nema na njemu puno stvari koje mogu pokidati, budući da sam stručnjak za to.



Nadalje, od kozmetike sam dobila zgođušni set koji se zove Put me in your pocket, Mullerovog podrijetla. Priznajem, i danas sam zaboravila kako se otvara, nije žvaka za seljaka. Praktičan je i ovim putem obećajem da ću u sljedećih 12 mjeseci, koliki mu je rok trajanja, potrošiti barem dvije nijanse! Dobila sam i ružičasto sjenilo iz Bipe, koje je lijepo i prozračno, glitterasto, baš kako volim. Ono što mi se najviše na njemun sviđa jest ime - Number 15 Vintage. Ruž koji već opasno koristim dva dana nijanse je tangerine, a potječe iz Avona. Isprva sam mislila da je pretangerinast, ali sad mi se baš sviđa. Prijateljica je rekla da je to ruž + balzam za usne, što je valjda razlog zašto su mi usne tako meke ovih dana. A, k tome, miriše na slatkiše, što je uvijek plus! Kad smo kod mekoće usana i finih okusa, usrećile su me i s DM Baleinom grožđanom masti, nalik onima koje su nekad davno bile u modi. I ova je voćnog juicy orange okusa pa se svaki put kad ju obližem sjetim naših glory daysa.


Kako volim naušnice, ovog rođendana dvoje sam dodala u svoju kolekciju - male Eiffeliće (OK, sad već postajem kolekcionar Eiffel naušnica!) i okrugle s cvjetićem iz Accessoiresa. Kad smo kod Accessoiresa, i ogrličica s dvije golubice, koju sam dobila od kolegice, njihov je style. Ono čime se samo hvalim, a što ne postoji ni u jednoj trgovini je ogrlica od perlica koju su izradile vješte ruke bake moje prijateljice i koja je time za mene vrijednija od svih dijamanata, koralja i plemenitih kovina.


Od modnih detalja tu je cvjetna marama tirkizne boje, jedne od mojih omiljenih, zeleno žuti novčanik Martina style s praktičnim srednjim pretincem koji se može odvojiti, i parfem QS by s. Oliver On Stage, koji mi je poklonila kolegica u nadi da ću jednog dana ipak postati zvijezda, a ne provesti život razbijajući glavu u našoj branši. Parfem je osvježavajuće agrumast, a u njemu ima nota mandarine i grejpfruta, dok je u samom centru breskva, plava frezija i jasmin, s bazom od sandalovine i cedra. To sam, naravno, sve pročitala na PunMiris stranici, jer sve što o cedru znam jest da je drvo u Libanonu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca