Preskoči na glavni sadržaj

Slatke sitnice

Za sve one koji me ispituju: "Što si dobila, što si dobila?" - jer su u deficitu s idejama za nadolazeće rođendane svoje rodbine i prijatelja - pišem ovaj post o svim ženskim poklončićima kojima su me moje cure obradovale ovog rođendana (one krupne nisam ovdje navela, duuuuh!), u nadi da će se i one razveseliti što su na tren dijelić ove smiješne blogosfere.


Najprije moram reći da sam, samo u broju, ali ne i u glavi, postala prava zrela zaposlena ženica koja odsad nosi i ručni sat - koji mi je poklonio moj dragi, odrješivši tako kesu u tolikoj mjeri da mi para ide na uši. Marke je Pierre Lannier, to je navodno francuski modni brand,  ne bih znala, dečko je izguglao - meni je samo bitno da je jednostavan i elegantan te da nema na njemu puno stvari koje mogu pokidati, budući da sam stručnjak za to.



Nadalje, od kozmetike sam dobila zgođušni set koji se zove Put me in your pocket, Mullerovog podrijetla. Priznajem, i danas sam zaboravila kako se otvara, nije žvaka za seljaka. Praktičan je i ovim putem obećajem da ću u sljedećih 12 mjeseci, koliki mu je rok trajanja, potrošiti barem dvije nijanse! Dobila sam i ružičasto sjenilo iz Bipe, koje je lijepo i prozračno, glitterasto, baš kako volim. Ono što mi se najviše na njemun sviđa jest ime - Number 15 Vintage. Ruž koji već opasno koristim dva dana nijanse je tangerine, a potječe iz Avona. Isprva sam mislila da je pretangerinast, ali sad mi se baš sviđa. Prijateljica je rekla da je to ruž + balzam za usne, što je valjda razlog zašto su mi usne tako meke ovih dana. A, k tome, miriše na slatkiše, što je uvijek plus! Kad smo kod mekoće usana i finih okusa, usrećile su me i s DM Baleinom grožđanom masti, nalik onima koje su nekad davno bile u modi. I ova je voćnog juicy orange okusa pa se svaki put kad ju obližem sjetim naših glory daysa.


Kako volim naušnice, ovog rođendana dvoje sam dodala u svoju kolekciju - male Eiffeliće (OK, sad već postajem kolekcionar Eiffel naušnica!) i okrugle s cvjetićem iz Accessoiresa. Kad smo kod Accessoiresa, i ogrličica s dvije golubice, koju sam dobila od kolegice, njihov je style. Ono čime se samo hvalim, a što ne postoji ni u jednoj trgovini je ogrlica od perlica koju su izradile vješte ruke bake moje prijateljice i koja je time za mene vrijednija od svih dijamanata, koralja i plemenitih kovina.


Od modnih detalja tu je cvjetna marama tirkizne boje, jedne od mojih omiljenih, zeleno žuti novčanik Martina style s praktičnim srednjim pretincem koji se može odvojiti, i parfem QS by s. Oliver On Stage, koji mi je poklonila kolegica u nadi da ću jednog dana ipak postati zvijezda, a ne provesti život razbijajući glavu u našoj branši. Parfem je osvježavajuće agrumast, a u njemu ima nota mandarine i grejpfruta, dok je u samom centru breskva, plava frezija i jasmin, s bazom od sandalovine i cedra. To sam, naravno, sve pročitala na PunMiris stranici, jer sve što o cedru znam jest da je drvo u Libanonu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...