petak, 8. ožujka 2013.

To divno Adamovo rebro


Kada u medijima pročitate riječ "feminizam", na pamet vam zasigurno padaju nedepilirane gole žene koje prosvjeduju zbog onoga ili ovoga, koje smatraju da je najveće ženino pravo - pravo na pobačaj, koje se bune kada ih se naziva mademoiselle i sve ostale koje smatraju da je ženska rasa nadmoćna. Dragi moji, to nije feminizam - feminist/ica je osoba koja shvaća da su žene manje plaćene od svojih kolega za jednake poslove, koja razumije da je sramotno što se ženu na razgovoru za posao ispituje za njene planove osnivanja obitelji, da žena nije stvorena da služi - osoba koja se obrazuje da bi poboljšala položaj žena u svijetu, kako bi izjednačila prava žena s pravima muškaraca. U povijesti se pokret feminizma razvio u 19. stoljeću, kao posljedica industrijske revolucije. Pokret se račvao u dva smjera - borbu za ravnopravnost u plaćama i borbu za pravo glasa. Nezamislivo je da od prvog dodjeljivanja prava glasa ženama prošlo tek 120 godina, dok se za ravnopravnost u plaćama žene bore i danas, u 21. stoljeću. Danas u pokretu vlada radikalizam koji nastoji promjeniti tradicionalnu ulogu žene u društvu, pogotovo s obzirom na brak i majčinstvo.


Ovaj mjesec u svijetu je posvećen pokretu za prava žena, a 8. ožujka slavimo Dan žena - dan koji se slavi od 1909. g. Važno je prisjetiti se žena zbog kojih danas možemo birati hoćemo li i u koje vrijeme postati supruge ili majke, što imamo pasivno, a još važnije - aktivno pravo glasa, što se možemo školovati, (samo)zapošljavati, biti plaćene za svoj rad, poboljšati društvo u raznim segmentima i razvijati se u kojem god smjeru nam srce poželi. U spomen na njih, i imajući na umu sve žene koje još svakodnevno trpe zlostavljanja, nepravdu i gube dostojanstvo i živote, trebale bismo biti najbolje žene koje možemo biti, nastaviti borbu, kako bi naše kćeri jednoga dana bile potpuno slobodne, jer ravnopravne - budimo realni - sigurno neće biti, sve dok nas na svakom koraku zabljesnu posvuduše koje prodaju svoje tijelo, koje ne cijene žensko u sebi i nemaju vjere da su stvorene za nešto veće. Da, i one imaju pravo na svoj izbor, ali jesmo li se zaista za to borile?




Treći val feminizma koji nastoji izbrisati pojam roda s planete mi se nikako ne sviđa - mislim da žena treba uživati u svojoj ženskoj biti, u snazi koja joj je podarena upravo s obzirom na njenu fizičku konstituciju, mogućnosti te mentalni sklop. Ljepota je u muškom i ženskom, i zašto uništiti tu prirodnu raznolikost? Prvi val feministica, u anglosaksonskim zemljama nazivan sufražetkinjama, za mene predstavlja bit borbe za ženska prava. Žene kao Mary Wollstonecraft, Susan B. Anthony, Emmeline Pankhurst, Alice Paul, Sojourney Truth i dr. pokrenule su lavinu ženske snage u vrijeme kada je žena bila lišena svih prava. One su krenule od nule, žrtvovale svoje živote, bile zatvarane, prisilno hranjene, zlostavljane i ponižene da bismo mi danas imale pravo glasa, kojeg, ironije li, većina žena danas ni ne iskorištava.

Drugi val feministica započeo je uz bok hippy pokretu, kada su počeli izlaziti ženski časopisi, kad se žene nastojalo educirati o nedopuštenosti zlostavljanja u obitelji i na radnom mjestu, kada se mijenjalo zakonodavstva, kada se disalo za borbu za ravnopravnost. U doba kada su djelovale kćeri Dorothy Parker, Amelie Earthart, Eleanor Roosevelt i Clare Zetkin - Simone de Beauvoir, Gloria Steinem, Audre Lorde, Julia Kristeva, Betty Friedan i dr. pomicale su se granice o kojima sufražetkinje nisu mogle ni sanjati. Ženama su školovanje i karijera bili na domak ruku, ali ipak, patrijarhalno društvo ni one nisu uspjele reprogramirati, zbog čega je, smatram, iznimno važno odgajati sinove na način da poštuju žene i da se prema njima odnose zaštitnički, a ne kao prema stvarima ili ropkinjama. Moderne feministice niječu potrebu za zaštitom muškaraca, međutim, vjerujem da bi upravo muškarci, borci za prava, polučili veliki uspjeh u promjeni stereotipova koji vladaju u našem društvu.



Godinama prije Slavenke Drakulić, Dubravke Ugrešić i Irene Vrkljan, zagrebačke učiteljice, okupljene u Hrvatskom pedagoškom zboru, pokrenule su prvi časopis namijenjen ženama – Domaće ognjište, čije prve urednice su bile Marija Jambrišak, Jagoda Truhelka, pa onda i Milka Pogačić. U 20. stoljeću feminizam se u Hrvatskoj ponajviše ogledao u djelovanju spisateljica kao što su Zofka Kveder, Adela Milčinović, Marija Jurić Zagorke, Gjena Vojnović i Dragojla Jarnević koja je zvana hrvatskom Virginijom Wolf, a čiji dnevnički zapisi su bili nedostupni javnosti gotovo stotinu godina.

Danas nikako neću izostaviti svoju omiljenu feministicu koja je zaslužna za to što sam ja imala mogućnost školovati se, izabrati studij po svojoj želji, muškarca po želji svog srca, koja me naučila snaći se u kućanstvu i na radnom mjestu, koja mi je rekla da mogu biti što želim, koja me naučila što žena može podnijeti, a što nikada ne bi trebala trpjeti, ženu zbog koje i ja jednog dana želim postati majka, onu koja je zaslužna za ženu u koju sam odrasla - moja majka - koja upravo danas, na ovaj za žene značajan dan, ima rođendan.



Nema komentara:

Objavi komentar

Speak up! :)