Preskoči na glavni sadržaj

6 razloga zašto...

U mom rođendanskom tjednu na TV programu bio je i moj omiljeni film - 10 things I hate about you, onaj isti koji sam gledala prijateljicama u kinu u proljeće 1999. godine, kad su u modi bile zavrnute nogavice traperica i kopčice u obliku leptirića u kosi, a mi smo bez Interneta i s a la Ingrid znanjem engleskog jezika pokušavale doznati lyricse pjesme nama tada znane kao I love you baby, a inače u svijetu poznate kao Can't take my eyes off of you. Što da vam kažem, we've come a long way since then. Prije američkih pita svijet je bio jednostavan, a mi smo kao dvanaestogodišnjakinje tek oblikovale svoja stajališta o mnogim unutarnjim i vanjskim pitanjima. Na neke od nas je ovaj film ostavio ogroman utisak, pa smo si i ovaj tjedan slale poruke u smislu: "Vidiš li sto je na televiziji večeras? :)" Osim što sam naučila da imati crne gaćice znači da očekuješ akciju i da je Shakespeare kul dude, kroz 10 things I hate about you naučila sam i ovo:

1. "As opposed to Planet Look-at-Me, Look-at-Me?"
I oni tko nisu imali sreće biti prvorođenci i još, k tome, biti najstarije od ženske djece u obitelji, putem ovog filma mogli su zaključiti koliko se sestre, iako potječu od istih roditelja i iako ih je isti roditelj i odgojio, mogu razlikovati. Neki su možda između Kat i Biance vidjeli samo te razlike, ali mene su ipak naučile da uloga velike sestre, kao i sve velike moći, sa sobom donosi i veliku odgovornost, te kako je bitno mlađim sestrama reći istinu o sebi, bez obzira na njihovu reakciju, jer čak i njihovim u najčudnijim pubertetskim godinama taj glas razuma utemeljen na iskustvu velike sestre može doprijeti do one koja upravo zbog njega istu tu pogrešku neće ponoviti. Zato su bogati svi koji imaju sestre!


2. "Why should I live up to other people's expectations instead of my own?"
Koliko god bježali od toga, postanemo zreliji s godinama, i jednog dana se nađemo lice u lice sa samim sobom. Pomisao da ću nakon nekoliko godina shvatiti da nisam živjela kako sam htjela i da je život prošao, a da ga ja nisam doživjela, užasno me plašila. Nisam htjela da mi se to dogodi, shvaćala sam da moram biti iskrena prema sebi i slijediti svoje srce, živjeti bez straha, a što je iznimno teško kad je čovjek okružen s obitelji i prijateljima. Sve što sam osjećala, sve čime me netko povrijedio, sve što me radovalo uvijek sam dala do znanja, i isto očekivala od drugih, ne slijedeći tako primjer Katarine Stratford koja je gradnjom zidova oko sebe, namjeravajući živjeti po svojim uvjerenjima, samu sebe izolirala i od mnogih lijepih iznenađenja u životu.


3. "After that I swore I'd never do anything just because everyone else was doing it."
Htjeli mi priznati ili ne, pritisak vršnjaka je često razlog zašto stječemo mnoge navike, zašto počinjemo pušiti, pijančevati, zašto se petljamo s ovim ili onim, zašto odabiremo određeni studij, zašto se želimo udati i dr. Zahvaljujući Kat danas ne mogu reći da zbog ičega žalim, da sam išta u životu napravila samo zato jer je moje društvo to radilo. Zbog nje i danas vjerujem da ne moraš isprobati sve da bi znao da je loše za tebe, što je misao po kojoj ću živjeti cijeloga života te kojoj ću nastojati poučiti i svoju djecu.


4. "You're 18, you don't know what you want. And you won't know what you want 'til you're 45, and even if you get it, you'll be too old to use it."
Ova rečenica pomogla mi je da danas razumijem svoje starce i progledam im, samo malčice, kroz prste zbog svakog onog puta kad su mi branili nešto, imajući na umu da oni možda, ni krivi ni dužni, samo sude po sebi kao osamnaestogodišnjacima i ne uzimaju u obzir da drugi možda znaju što žele. Šalim se, ali istina jest da tek sad shvaćam da su sve, što su činili, činili za moje dobro.


5. "It's not everyday you find a girl who'll flash someone to get you out of detention."
U ljubavi nema pravila, ipak, često ima previše ponosa. Ljudi misle samo na sebe i tako je teško prijeći preko svojeg ega i reći: "Oprosti, baš sam uprskao", pa se ponekad služe i velikim gestama samo kako bi jedno drugome dali to do znanja. Unatoč mom omiljenom filmu, u kojem Patrick Verona pjeva pred cijelom školom Can't take my eyes off of you, Cameron unajmljuje Joeya da izvede Biancu, Michael poklanja Mandelli haljinu, Kat piše sonete, trebale su mi godine da shvatim bit ljubavi - kad voliš nekoga, u tebi ponos ne stanuje.


6. "Yes, Miss "I Have An Opinion About Everything"?"
Kat Startford lik je kojem je svaki potez zauzimanje određenog stava, a izražavanje stava pomalo jest teroristički čin. Ipak, tko sam ja da joj sudim, i sama sam odrasla s nekom znatiželjnom crtom, potrebom da progutam što više knjiga, da se razumijem u mnogo toga te da o svemu stvorim neko svoje mišljenje pa i da ga glasno iznesem u svakoj prilici. "Stvari koje volimo kazuju nam tko smo mi", rekao je sveti Toma Akvinski, s kojim se slažem, smatrajući i glazbu, knjige, filmove i sitnice koje me svakodnevno raduju i oblikuju takvim stvarima, što je i razlog zašto ih dijelim putem ovoga bloga - kao homage svemu što volim.


Primjedbe

  1. Film je odličan! I iako sam ga gledala već nekoliko puta, mogla bih opet :D

    OdgovoriIzbriši
  2. Trenutak kad Heath pjeva I love you baby i trči po tribinama je predivan i mogla bih ga stoput pogledati. Sad i s tugom jer ga više nema. Ali zato je tu Joseph, on mi se čini pametnijim i nadam se da se ne drogira.. Sad sam zastranila, uglavnom, film pun mudrosti i pouka :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...