Preskoči na glavni sadržaj

Why Liz Lemon really DO have it all

Prije sedam godina, kada je Jack Donaghy upoznao Liz Lemon, nazvao ju je fakultetski obrazovanom feministicom newyorškog trećeg vala, starom curom koja se pravi da je taj status čini sretnom, prenabrijanom na posao, nimalo zainteresiranom za seks, konzumenticom časopisa o zdravlju, usamljenicom koja se svako malo strastveno primi pletenja. Nakon 139 epizoda, Lemon je doživjela svoju renesansu i odjavila se iz televizijskih etera, ali njen lik i djelo neće biti zaboravljeni.


Svaka normalna žena koja se diči velikom jezičinom više nego smislom za modom, u Liz Lemon, liku kojeg je utjelovila genijalna Tina Fey u 30 Rock, pronaći će svoju inspiraciju. One druge koje je ne razumiju, možda će nakon ovog mog homagea shvatiti zašto Liz toliko puno znači nama - svim ludim ženama svijeta.

Iskrenost
Kod Liz, što na umu, to na drumu, i bilo bi lijepo kad bi svi ljudi na svijetu, baš kao sva djeca na svijetu...kad bi svi bili više nalik Lemonici. Ona se ne pravi fina, niti politički korektna, priznat će i da će potajno podržati McCaina, a ne Obamu, a u napadu istine obznanit će i sljedeće: "One time I laughed at a blind guy eating spaghetti! Sometimes I pee in the shower if I’m really tired! I saw my grandparents making love once and I didn’t leave right away!"


Religija
Kad je upitaju za vjeru, Liz jednostavno kaže da radi sve što joj Oprah savjetuje, čime se Tina Fey zasigurno izruguje Amerikancima koji za svaki aspekt svog života imaju televizijskog savjetnika - Oprah, Dr. Phila, Dr. Oza, Suze Orman i Natea Berkusa. I meni otac, kad me nađe prikovanu za televizijski ekran, kaže: "Da nema Oprah, ne biste znali šta biste sa sobom", tako da je Oprahianity valjda već na tragu toga da se razvije kao sekta i u lijepoj našoj.


Prehrana
Način na koji se Liz hrani je lako kopirati - jednostavno u sve dodajte sir! Divno ju je gledati kako se tješi burritosima, flipsovima, čipsovima, sendvičima, a ne zabrinjava se da će se sav taj junk food akumulirati baš tamo gdje ne bi trebao - to je prava bezbrižnost, nalik onoj koja se pronalazi u reklami za Carefree uloške. Svoju ovisnost o hrani Liz objašnjava: "Can I share with you my worldview? All of humankind has one thing in common: the sandwich. I believe that all anyone really wants in this life is to sit in peace and eat a sandwich."


Party animal
Koliko god željela pronaći svoje mjesto u svijetu, pripadati nekoj grupi, zbog čega se povremeno stvarno potrudi prilagoditi drugim neprilagođenima u svojoj okolini, Liz Lemon je prije svega vjerna samoj sebi, i nikad nije zbog toga tužna - a zašto i bi bila - znati prihvatiti samu sebe jedno je od najvećih ženinih sposobnosti.


Muškarci
Good God, Lemon, čak si i muškarca uspjela pronaći, usprkos tome što nosiš sivo donje rublje i gotovo se nikad ne depiliraš. Ako je Liz Lemon pronašla ljubav svoga života u onoj hrpi gubitnika, onda za svakoga ima nade!

Lemonism
What the what?!, blerg!, jagweed!, shut it down!, nerds! - samo su neki od jedinstvenih Lizinih izraza koje vjerojatno niti ona sama ne razumije u potpunosti. Njezin osebujan vokabular inspirira svakoga da se i sam pozabavi smišljanjem novih poštapalica.


Ženstvenost
"God, three weddings in one day, I’m going to be in Spanx for 12 hours. My elastic line is gonna get infected again." Liz se ne opterećuje slaganjem savršenih outfita za poslovni dan, na sebe navuče prvu stvar koju vidi kad otvori oči, a njene naočale njen su zaštitni znak. Iako nije stručnjak niti za make up, za nju nijedna tema nije tabu, od ginekoloških problema do kozmetičkih proizvoda današnjice. Ono što je pohvalno, Liz je uvijek spremna učiti od onih koji su stručnjaci za problematiku za koju ona nije stvorena.

Posao
Koliko god je kolege naživcirali, Liz je šefica, i u svoj posao daje i srce i dušu. Voljeti ono što radiš, i raditi ono što voliš - san je svakog čovjeka, pa je Liz stvarno jedna lucky ženska!

Terapija
Osim Jacka, ono što Liz služi kao ispušni ventil, odmalena, jest major preokretanje očima. Neki bi rekli - vrlo pasivno agresivno, ali u načinu na koji Liz preokreće očima nema baš ničega - pasivnog.


Prijateljstvo
Zaista obožavam tu platonsku ljubav između Liz i Jacka, to dvoje ljudi koji su toliko različiti, a  ipak se savršeno nadupunjuju. Posebno je lijepo gledati sveznajućeg Donaghyja kako traži savjete od neurotične Lemon, eh, valjda se događa i najboljima.


Inspiracija
Liz pronalazi inspiraciju u malim stvarima, uvijek je spremna slijediti svoje snove, i u sve što radi ulaže puno strasti, bilo to hranjenje, pjevanje, plesanje ili nošenje haljine. To je pravilo koje treba slijediti u životu, jer vaša životna radost vrlo vjerojatno će ubuzeti i sve ljude u vašoj blizini, baš kao neka Liz Lemon zaraza.


Lemon out!

Primjedbe

  1. Je li normalno da nisam nikada gledala ovu seriju? Mislim da baš i nije :/ Ali Tina mi je super, si gledala film "Date Night"? Ako nisi, moraš definitivno! Imaš još čitateljica, jej :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Sve u vezi Tine - seen it, have it, read it :)Bossypants - prepručujem, također! A 30 Rock is mandatory!!!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. To dakle gledam kad riješim diplomski :) Malo te prostituiram po blogovima, hope you don't mind :) Jooj pliz makni ovaj "check" prije objavljivanja komentara, osim ako to baš želiš imati :p

      Izbriši
    2. Hvala ti na reklami, ali nema potrebe, meni je bitna kvaliteta, a ne kvantiteta publike! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...