Preskoči na glavni sadržaj

Kobajage moda


Nikako nisam mogla proniknuti u razloge ogromne popularnosti modnih blogerica. Što li je toliko zanimljivo u gledanju nepoznatih djevojaka koje svaki tren imaju novu oblekicu ili novi make up proizvod, pitala sam se. Zadnjih dana mi je postalo jasno – ljudi ne vole one koji iskreno pokazuju svoje mišljenje, i kao što vole nasmijane ljude, tako vole i gledati fotografije cipela, haljina, torbica, lakova za nokte, ruževa, parfema - light teme su jednostavno ljudima potrebne u svijetu punom „teških boja“. Zato sam i ja počela pratiti modne blogerice, iako o modi nemam blage, a ni sponzora da postanem jedna od njih - jednostavno me veseli pomisao na kreativne mlade ljude koji gledaju svijet kao lijepo mjesto za šetnju u šarenim opravicama, kao mjesto na kojem im se ništa loše ne može dogoditi. Uostalom, ići linijom manjeg otpora je ponekad lijepo - modna blogerica teško da će nekoga svojim postovima uvrijediti ili da će svojom jezičinom izazvati val kritika onih koji se nazivaju liberalnima i tolerantnima (toliko o tome). Zato, samo danas, specijalno za vas, i ja ću biti modna blogerica, i još ću po uzoru na Oprah podijeliti s vama svoje favorite things – feminine style! :)

Otkad mi je na tekući račun sjela prva plaća, i ja sam uvrstila cipele i sve njima slično na popis mojih interesa. Ipak, na posao još nikada nisam došla u cipelama s potpeticama, kukavica sam i lijenčina po tom pitanju. Osim niskih crnih martensica, omiljene cipele su mi balerinke, pogotovo ove koje sam kupila u Roko postole trgovinici i koje jedva čekaju proljeće da malo prošeću. Osim njih, volim jako i ove Mary Janeice s remenčićem i lude-sedamdesete-potpeticom, koje sam gledala u Deichmannu dva mjeseca prije nego sam ih kupila. Ipak, obula sam ih jednom, i uglavnom služe kao ukras u mom čumezu od stana.


Kao i svaka prosječna djevojka (u najboljim godinama), imam i ja velik asortiman kamuflaže. Iz priloženog se vidi, najviše imam lakova za nokte, a biram ih najčešće po imenu, pa tako imam violetta sparkle, fabuless, cookie love, circus confetti, it blue my mind i onaj koji je najviše u uporabi (nekako mislim da mi na poslu ne bi bili oduševljeni s circus confetti) - cafe ole. Od ruževa, imam dva - jedan od moje drage M., po kojem smo mi sisterhood of traveling lipstick, a drugi od moje drage legice K. (hm, još uvijek miriše na breskvice, valjda mu onda nije istekao rok trajanja?) - toliko o mom maškaranju. Mackam se s Garnierom ili Doveom, kosu perem s Panteneom, koristim super Balein dezić od samo 10 kn, Masterpiece od Max Factora za moje trč'-trč'-pa-trepavice, She korektor za čvimbe (upravo mi je potrebna sanacija dva kratera, divno) i Bourjois tekući puder koji ima prelijepi cvjetni miris i koji mi je odabrala teta prodavačica u Kozmu jedne srijede.

Osim šljokičastih lakića volim i đinđe, imam ih u svim bojama i oblicima, i držim ih na svijećnjaku, totalno classy, je li tako?

To je to od mene, ne očekujte da ću se baš naslikavati u raznim odjevnim kombinacijama - ne da mi se ni u shoppingu novu odjeću isprobavati, a kamoli doma stare krpice. Budite mi girly pozdravljeni! ;)

Primjedbe

  1. Hihihihihi :))) Ja sam veliki fan light knjiga, light filmova, pa i light tema kao što su oblekica i šminkica i đinđe. Općenito ne volim teške teme za razgovore ni za razmišljanje. A modne blogerice su tu, hm, zanimljivo je to zapravo. Da li ljudi traže inspiraciju u njima ili? Ja osobno volim gledati lijepe slike i lijepu obleku i lijepe kombinacije i sve se čini krasno i bajno na fotografijama. Naravno, tko zna kakve su te cure u stvarnom životu, kakve ih brige more.. Kao i meni, taj blog je vjerojatno njihov mali kutak s lijepim stvarčicama..
    Slatke balerinkice :)) da se vratimo tvojem postu. Do prošle godine sam preeeezirala balerinke. Valjda jer sam kao klinka imala ružne najobičnije jednobojne. No prošle sam godine otkrila njihovu čar. Baš gledajući blogerice. Pa sam shvatila da mogu i jako lijepo izgledati.
    Definitivno dijelimo ljubav prema lakićima i njihovim nazivima ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. meni se sviđa ovaj tvoj lak za nokte,al nisam naišla na tu boju u dm-u XD

    OdgovoriIzbriši
  3. Ma vidjela ja jucer, essence, među onim nudeima! ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...