Preskoči na glavni sadržaj

Kobajage moda


Nikako nisam mogla proniknuti u razloge ogromne popularnosti modnih blogerica. Što li je toliko zanimljivo u gledanju nepoznatih djevojaka koje svaki tren imaju novu oblekicu ili novi make up proizvod, pitala sam se. Zadnjih dana mi je postalo jasno – ljudi ne vole one koji iskreno pokazuju svoje mišljenje, i kao što vole nasmijane ljude, tako vole i gledati fotografije cipela, haljina, torbica, lakova za nokte, ruževa, parfema - light teme su jednostavno ljudima potrebne u svijetu punom „teških boja“. Zato sam i ja počela pratiti modne blogerice, iako o modi nemam blage, a ni sponzora da postanem jedna od njih - jednostavno me veseli pomisao na kreativne mlade ljude koji gledaju svijet kao lijepo mjesto za šetnju u šarenim opravicama, kao mjesto na kojem im se ništa loše ne može dogoditi. Uostalom, ići linijom manjeg otpora je ponekad lijepo - modna blogerica teško da će nekoga svojim postovima uvrijediti ili da će svojom jezičinom izazvati val kritika onih koji se nazivaju liberalnima i tolerantnima (toliko o tome). Zato, samo danas, specijalno za vas, i ja ću biti modna blogerica, i još ću po uzoru na Oprah podijeliti s vama svoje favorite things – feminine style! :)

Otkad mi je na tekući račun sjela prva plaća, i ja sam uvrstila cipele i sve njima slično na popis mojih interesa. Ipak, na posao još nikada nisam došla u cipelama s potpeticama, kukavica sam i lijenčina po tom pitanju. Osim niskih crnih martensica, omiljene cipele su mi balerinke, pogotovo ove koje sam kupila u Roko postole trgovinici i koje jedva čekaju proljeće da malo prošeću. Osim njih, volim jako i ove Mary Janeice s remenčićem i lude-sedamdesete-potpeticom, koje sam gledala u Deichmannu dva mjeseca prije nego sam ih kupila. Ipak, obula sam ih jednom, i uglavnom služe kao ukras u mom čumezu od stana.


Kao i svaka prosječna djevojka (u najboljim godinama), imam i ja velik asortiman kamuflaže. Iz priloženog se vidi, najviše imam lakova za nokte, a biram ih najčešće po imenu, pa tako imam violetta sparkle, fabuless, cookie love, circus confetti, it blue my mind i onaj koji je najviše u uporabi (nekako mislim da mi na poslu ne bi bili oduševljeni s circus confetti) - cafe ole. Od ruževa, imam dva - jedan od moje drage M., po kojem smo mi sisterhood of traveling lipstick, a drugi od moje drage legice K. (hm, još uvijek miriše na breskvice, valjda mu onda nije istekao rok trajanja?) - toliko o mom maškaranju. Mackam se s Garnierom ili Doveom, kosu perem s Panteneom, koristim super Balein dezić od samo 10 kn, Masterpiece od Max Factora za moje trč'-trč'-pa-trepavice, She korektor za čvimbe (upravo mi je potrebna sanacija dva kratera, divno) i Bourjois tekući puder koji ima prelijepi cvjetni miris i koji mi je odabrala teta prodavačica u Kozmu jedne srijede.

Osim šljokičastih lakića volim i đinđe, imam ih u svim bojama i oblicima, i držim ih na svijećnjaku, totalno classy, je li tako?

To je to od mene, ne očekujte da ću se baš naslikavati u raznim odjevnim kombinacijama - ne da mi se ni u shoppingu novu odjeću isprobavati, a kamoli doma stare krpice. Budite mi girly pozdravljeni! ;)

Primjedbe

  1. Hihihihihi :))) Ja sam veliki fan light knjiga, light filmova, pa i light tema kao što su oblekica i šminkica i đinđe. Općenito ne volim teške teme za razgovore ni za razmišljanje. A modne blogerice su tu, hm, zanimljivo je to zapravo. Da li ljudi traže inspiraciju u njima ili? Ja osobno volim gledati lijepe slike i lijepu obleku i lijepe kombinacije i sve se čini krasno i bajno na fotografijama. Naravno, tko zna kakve su te cure u stvarnom životu, kakve ih brige more.. Kao i meni, taj blog je vjerojatno njihov mali kutak s lijepim stvarčicama..
    Slatke balerinkice :)) da se vratimo tvojem postu. Do prošle godine sam preeeezirala balerinke. Valjda jer sam kao klinka imala ružne najobičnije jednobojne. No prošle sam godine otkrila njihovu čar. Baš gledajući blogerice. Pa sam shvatila da mogu i jako lijepo izgledati.
    Definitivno dijelimo ljubav prema lakićima i njihovim nazivima ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. meni se sviđa ovaj tvoj lak za nokte,al nisam naišla na tu boju u dm-u XD

    OdgovoriIzbriši
  3. Ma vidjela ja jucer, essence, među onim nudeima! ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...