Davnih dana jedna ukroćena goropadnica naučila me da nije uvijek dobro voljeti sve što vole mladi i da raditi nešto samo zato što rade svi drugi nije nikada dobra ideja. Onih dana kada je subotnji izlazak u disko bio vrhunac tjedna svake četrnaestogodišnjakinje, i ja sam imala leptiriće u trbuhu, i bila sam spremna na fight sa starcima, samo da bih bar na jedan tren u gradu vidjela tog famoznog dečka koji bi me u to vrijeme zanimao. Sanjala sam o ljubavi, htjela imati nekoga svoga, najboljeg prijatelja s kojim ću smijati i razgovarati satima, nekoga zbog čijeg poljupca ću se osjećati kao centar svijeta. Istina, pojam ljubavi kao takve nije se poklapao s onim pojmom koji je vladao među ostalim tinejdžerima, kojima je bilo dovoljno na jednu večer se žvaljikati s onim odabranim, tako da sam od te želje dobila samo slomljeno srce i ego. I baš onda kad sam shvatila da muški rod nije stvoren da razumije ženski, dogodilo se nešto na čemu zahvaljujem do dana današnjeg, svakog jutra kad otvorim oči.
Pitao me nedavno netko kako se to ljubav dogodi, i kako ne izblijedi s godinama. Slučajno - rekla sam, znajući da iza svega stoji plan nekoga tko spaja naša srca, ako mu se prepustimo u ruke. Onda kad sam najmanje očekivala, Bog mi je podario prijateljstvo sramežljivog mršavka od čijeg poljupca mi i danas klecaju koljena. U kratkom vremenu postali smo ovisni jedno o drugome - znali smo se dopisivati cijelu noć, nestrpljivo iščekujući zvuk SMS-a, znali smo satima izgubiti se jedno u drugome, pričajući o svemu, nespretno važući koliko o sebi smijemo otkriti. Čak i kad bi pričao o prometnim nesrećama ili o klubu za koji je navijao, čak i kad me nesigurno pitao smije li me poljubiti, znala sam - on je taj. Nakon dva tjedna u dnevniku sam mu pisala hvalospjeve, zapisivala želje i planove za našu budućnost. Zasigurno sam se svima činila pomalo blesava, posebno roditeljima koji su vjerovali da će prevelika vezanost završiti suzama. Tijekom vremena razvili smo svoj jezik, skrojili uspomene u svakom kutku našeg grada, prepoznali smo jedno u drugome sve što možemo biti, jedno od drugoga smo stvorili srodne duše, bili jedno drugome podrška, razlog za veselje, rame za plakanje - nužna potreba.
Mane koje smo u početku voljeli s vremenom su nam počele smetati, svađe su se zaredale, problemi se umnožili. Onaj, koga najviše voliš, može te i najviše povrijediti - naučili smo na težak način. No, nikada nismo odustali jedno od drugoga, znali smo da je ono lijepo što dijelimo vrijednije od sebičnih pogrešaka koje smo učinili. Odrasli smo zajedno, liječeći jedno drugome rane, prihvaćajući svoje nesavršenosti - jer njegove su nesavršenosti bile samo moje, a moje su bile njegove.
Bio je moja prva ljubav, i ja sam bila njegova. Pogledam ga danas i znam, čak i da ništa drugo u mome životu ne valja, preživjet ću jer sam blagoslovljena ovom ljubavi, jer sam imala sreću na svoje oči vidjeti u kakvog muškarca će ovaj dječak izrasti, jer sam imala čast biti dio njegovih najboljih godina. Djevojčica u meni gleda ga s istom dragošću kao i prvoga dana, a žena u meni raduje se životu koji je pred nama. Jer, sigurna sam - nema ljubavi kao što je prva ljubav, i nema prve ljubavi kao što je naša.
Ja sam upravo usred svoje "treće" ljubavi, a svejedno ju osjećam kao prvu. Funny thing, love is. :*
OdgovoriIzbriši:))))))
OdgovoriIzbriši