Preskoči na glavni sadržaj

Mala kruška i četiri srca

Ova poruka nešto je najdragocjenije što posjedujem (naškrabana imena izbrisana su zbog zaštite privatnosti :) Primila sam je od plavokose djevojčice prije petnaest godina, u danima kad ona još nije znala nizati slova u riječi, ali je svejedno bila neumorna u pisanju slatkih porukica, kao što je ova. Papir je već pomalo preuzeo vintage look, ali riječi na njemu još mi izmame osmijeh.


Ne sjećam se dana kad se rodila, ali uvjerena sam da sam preokretala očima na samu pomisao - još jedan primjerak šmrkavice. Nakon one koju sam dobila za četvrti rođendan, nije mi u životu trebala još jedna. Rođendanska balavica i ja dijelile smo mišljenje, pokušale smo sabotirati mamu i tatu u projektu - treće dijete, ali bile smo neuspješne. Ona im je u inat počela opet močiti pelene, a ja sam pažnju pokušala skrenuti polaskom u školu. No, ništa nije upalilo. Nova mala je jednostavno bila nepodnošljivo slatka i ubrzo se svima uvukla pod kožu, iako joj je jedina vještina bila ispuštanje tekućine na sve strane.

Voljela se igrati škole, glavni cilj bio joj je naučiti pisati sva slova i brojeve, a omiljena priča bila joj je ona o dobrom-kao-kruh šegrtu Hlapiću i njegovom Bundašu. Bila je maza koja me pratila u stopu i divila se svakom mom potezu, onako kako se samo mlađe sestre mogu diviti starijoj sestri. 


Danas šmrkavica navršava dvadeset godina života. Više nije plava, niti mazna, naučila je sva slova, kontrolirati tekućine, i iako još voli šegrta Hlapića, nije to više ona moja mala djevojčica štrkljavih nogu. Slojevi pubertetskog inata, glasne rock glazbe, kasnonoćnih izlazaka, knjiga koje ja ne čitam i filmova koje ja ne gledam, prekrili su obećanje da će me uvijek voljeti i poslušati. Nema više moje šmrkavice, sad je ona zagrebačka intelektualka, ima druge uzore, sanja snove koje ja ne razumijem.

Dok me zaobilaze školarci koji nose teret torbe i svijeta veći nego što mogu podnijeti, pomislim na malu plavokosu djevojčicu, što li radi? Misli li na mene? Pa se sjetim porukice s malom kruškom i četiri srca - tamo je moja šmrkavica, i odjednom svi slojevi, godinama taloženi, nestanu.


Primjedbe

  1. Hehe eno moja 7 godina mlađa sestra štreba u susjednoj sobi, zovem ju derište od milja. Eto, narastu i te mlađe seke, ne može se to spriječiti.. Ali mi ćemo im uvijek ostati big sisters i uzori, bez brige :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što smo starije, to su sve više one uzor meni, a ne ja njima :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...