nedjelja, 3. veljače 2013.

Mala kruška i četiri srca

Ova poruka nešto je najdragocjenije što posjedujem (naškrabana imena izbrisana su zbog zaštite privatnosti :) Primila sam je od plavokose djevojčice prije petnaest godina, u danima kad ona još nije znala nizati slova u riječi, ali je svejedno bila neumorna u pisanju slatkih porukica, kao što je ova. Papir je već pomalo preuzeo vintage look, ali riječi na njemu još mi izmame osmijeh.


Ne sjećam se dana kad se rodila, ali uvjerena sam da sam preokretala očima na samu pomisao - još jedan primjerak šmrkavice. Nakon one koju sam dobila za četvrti rođendan, nije mi u životu trebala još jedna. Rođendanska balavica i ja dijelile smo mišljenje, pokušale smo sabotirati mamu i tatu u projektu - treće dijete, ali bile smo neuspješne. Ona im je u inat počela opet močiti pelene, a ja sam pažnju pokušala skrenuti polaskom u školu. No, ništa nije upalilo. Nova mala je jednostavno bila nepodnošljivo slatka i ubrzo se svima uvukla pod kožu, iako joj je jedina vještina bila ispuštanje tekućine na sve strane.

Voljela se igrati škole, glavni cilj bio joj je naučiti pisati sva slova i brojeve, a omiljena priča bila joj je ona o dobrom-kao-kruh šegrtu Hlapiću i njegovom Bundašu. Bila je maza koja me pratila u stopu i divila se svakom mom potezu, onako kako se samo mlađe sestre mogu diviti starijoj sestri. 


Danas šmrkavica navršava dvadeset godina života. Više nije plava, niti mazna, naučila je sva slova, kontrolirati tekućine, i iako još voli šegrta Hlapića, nije to više ona moja mala djevojčica štrkljavih nogu. Slojevi pubertetskog inata, glasne rock glazbe, kasnonoćnih izlazaka, knjiga koje ja ne čitam i filmova koje ja ne gledam, prekrili su obećanje da će me uvijek voljeti i poslušati. Nema više moje šmrkavice, sad je ona zagrebačka intelektualka, ima druge uzore, sanja snove koje ja ne razumijem.

Dok me zaobilaze školarci koji nose teret torbe i svijeta veći nego što mogu podnijeti, pomislim na malu plavokosu djevojčicu, što li radi? Misli li na mene? Pa se sjetim porukice s malom kruškom i četiri srca - tamo je moja šmrkavica, i odjednom svi slojevi, godinama taloženi, nestanu.


2 komentara:

  1. Hehe eno moja 7 godina mlađa sestra štreba u susjednoj sobi, zovem ju derište od milja. Eto, narastu i te mlađe seke, ne može se to spriječiti.. Ali mi ćemo im uvijek ostati big sisters i uzori, bez brige :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što smo starije, to su sve više one uzor meni, a ne ja njima :)

      Izbriši

Speak up! :)