Preskoči na glavni sadržaj

Mala kruška i četiri srca

Ova poruka nešto je najdragocjenije što posjedujem (naškrabana imena izbrisana su zbog zaštite privatnosti :) Primila sam je od plavokose djevojčice prije petnaest godina, u danima kad ona još nije znala nizati slova u riječi, ali je svejedno bila neumorna u pisanju slatkih porukica, kao što je ova. Papir je već pomalo preuzeo vintage look, ali riječi na njemu još mi izmame osmijeh.


Ne sjećam se dana kad se rodila, ali uvjerena sam da sam preokretala očima na samu pomisao - još jedan primjerak šmrkavice. Nakon one koju sam dobila za četvrti rođendan, nije mi u životu trebala još jedna. Rođendanska balavica i ja dijelile smo mišljenje, pokušale smo sabotirati mamu i tatu u projektu - treće dijete, ali bile smo neuspješne. Ona im je u inat počela opet močiti pelene, a ja sam pažnju pokušala skrenuti polaskom u školu. No, ništa nije upalilo. Nova mala je jednostavno bila nepodnošljivo slatka i ubrzo se svima uvukla pod kožu, iako joj je jedina vještina bila ispuštanje tekućine na sve strane.

Voljela se igrati škole, glavni cilj bio joj je naučiti pisati sva slova i brojeve, a omiljena priča bila joj je ona o dobrom-kao-kruh šegrtu Hlapiću i njegovom Bundašu. Bila je maza koja me pratila u stopu i divila se svakom mom potezu, onako kako se samo mlađe sestre mogu diviti starijoj sestri. 


Danas šmrkavica navršava dvadeset godina života. Više nije plava, niti mazna, naučila je sva slova, kontrolirati tekućine, i iako još voli šegrta Hlapića, nije to više ona moja mala djevojčica štrkljavih nogu. Slojevi pubertetskog inata, glasne rock glazbe, kasnonoćnih izlazaka, knjiga koje ja ne čitam i filmova koje ja ne gledam, prekrili su obećanje da će me uvijek voljeti i poslušati. Nema više moje šmrkavice, sad je ona zagrebačka intelektualka, ima druge uzore, sanja snove koje ja ne razumijem.

Dok me zaobilaze školarci koji nose teret torbe i svijeta veći nego što mogu podnijeti, pomislim na malu plavokosu djevojčicu, što li radi? Misli li na mene? Pa se sjetim porukice s malom kruškom i četiri srca - tamo je moja šmrkavica, i odjednom svi slojevi, godinama taloženi, nestanu.


Primjedbe

  1. Hehe eno moja 7 godina mlađa sestra štreba u susjednoj sobi, zovem ju derište od milja. Eto, narastu i te mlađe seke, ne može se to spriječiti.. Ali mi ćemo im uvijek ostati big sisters i uzori, bez brige :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što smo starije, to su sve više one uzor meni, a ne ja njima :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

Adventske riječi: dječje

Nakon čitanja o radosnom susretu dviju trudnica, Marije i Elizabete, župnik je na nedjeljnoj misi upitao: "Tko je radostan?" Djeca su drijemala tatama na ramenima, meškoljila se mamama u krilima, cerekala se s prijateljima u prvim redovima, tik do oltara, ali sva su spremno podignula ruke u zrak. "Je li radost rezervirana samo za djecu?" upitao je župnik zabrinuto. Ponovio je pitanje i nekolicina je odraslih lijeno digla ruku u zrak, i ja među njima. Silno sam željela biti radosna, ali nisam bila sigurna osjećaju li drugi radost kad se sa mnom susretnu. Ako ste mama, kao ja, u ovo doba vjerojatno ste već na izmaku snaga. Vjerojatno nestrpljivo čekate Božić, da dođe i prođe i pusti vas da nastavite svoj život. Na mamama je velika odgovornost, znate - one su čuvarice riznice uspomena obitelji. One brinu da se svi na božićno jutro (iako moja djeca i dalje ustraju na želji da poklone otkriju na badnju večer, kao Anica, Ćiro i Drago š) obraduju poklonu, one brinu da se ...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...