Preskoči na glavni sadržaj

P.S. Ovisna o ljubavi

Ni ove godine nismo izbjegli komercijalizaciju Valentinova, a osim trgovačkih centara koji će nas svojim akcijama prisiljavati na romantiku i ubijati u pojam ukoliko ćemo taj kobni četvrtak provesti sami, i televizija će dati svoj doprinos prisilnom zaljubljivanju, darivanju, prošenju itd. Volim ja i Notebook i P.S. I love you, štoviše - jako ih volim (i plačem kao nespašena već od prvih minuta), ali postoje i filmovi koji bi zadovoljili svaku romantičnu dušicu, a teško da će ovog Valentinova dospjeti na male ekrane, samo zato jer nisu klasične romantične komedije:


Eternal sunshine of spotless mind (2004) Nema romantičnijeg, i točka! Svaka prava ljubav, osim ljubakanja i I love you medvjedića, nosi i tuge i borbe, a Kate Winslet i Jim Carrey vrlo slikovito će dokazati što je čovjek spreman učiniti kako bi prebrodio ljubavne jade. 

Leap year (2010) Još jedna divna romantična priča sa zelenog otoka. Zbog jedne crvenokose luđakinje i zgodnog Irca i vi ćete ubrzo spakirati kofere i pravac - Irska! 


Annie Hall (1977) Znam, nisam normalna – Woody Allen – romantičan? Ali, ovaj film dušu je dao za neurotične sanjare kao što sam ja. 

Wuthering heights (2009) Ako već niste čitali knjigu, jer hej, nije Emily Bronte i old english za svakoga, pogledajte jednu od brojnih ekranizacija ove epske ljubavne štorije, s najsavršenijim Heatcliffom – ever! 


Walk the line (2005) Istinita romansa kao što je ova između June Carter i Johnnyja Casha ne treba reklamu, a prelijepi soundtrack samo će dodatno začiniti ovu legendarnu ljubavnu priču. 

500 days of summer (2009) Eh, da, starci, ovo je romantika 21. stoljeća - mlađarija koja ne vjeruje u ljubav, pa im ona onda baš u inat pokuca na vrata i da do znanja da nije svaki tužan završetak samo kraj, nego je i početak nečega lijepoga. 


Stardust (2007) Voljela bih i sa 88 godina vjerovati u bajke kao što je ova – da je onaj koga volim spreman skinuti mi zvijezde s neba i sa mnom se upustiti u avanturu života. 

Splendor in the grass (1961) Ispast će da volim filmove u kojima bar jedna polovica ljubavnog para završi na psihijatrijskom promatranju, ali zbog Sjaja u travi plačem od '90.-tih, kada sam ga prvi put gledala. Jao, kad Deanie sretne Buda u onoj šik bijeloj haljini... uf, zbog mene u tom trenutku su i izmisliti izraz ugly cry. 


Love me if you dare (2003)Najbolja vrsta ljubavi je ona koja probudi dušu i tjera nas da tražimo više, zapali vatru i srce, a umu pruži mir“, kažu u Notebooku, a ovaj frenchie film je to doslovno shvatio. Mladenačka ljubav koja samu sebe izaziva, cap ou pas cap?

Flipped (2010) Ako ste maloljetni, ovo je romantična dramica za vas. Dječarac, djevojčica iz susjedstva, kokošja jaja i jedan veliki javor sve je što vam treba za ljupku light valentinovsku večer.


Primjedbe

  1. Neke sam pogledala, neke nisam. Bolje na Valentinovo ni ne gledati TV. Nabaci neki akcijski, tipa najnoviji Predator. Ako se žežeš na Adriena Brodyja (kao ja :p), nećeš ostati imuna na njegov čar, ks ks. P.S. I love his body in this movie/you :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. E pa tko nema za kino niti za restorane, sklupčat će se pod dekicom i pogledati filmić! A onaj tko će Valentinovo provesti sam kao ja proučavat će spise uz filmić:) Pored Tom Hardyja, nijedan selebrti momak nema šanse.

      Izbriši
  2. Čitala sam Orkanske visove i sviđa mi se knjiga, a sve te filmove gledam iznova :) Ja volim i kupovati i primati darove za Valentinovo, ali jednostavno jer me to veseli. A pozivam te onda na darivanje na mom blogu, istina, traje malo duže od Valentinova, ali možda onda budeš imala sreće :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Savršena lista filmova, sve sam ih odgledala (neke i po par puta) i baš sam se oduševila kad sam ih tu našla na jednom mjestu :) Meni su romantični filmovi Woody Allena, na jedan pomaknuti način, ali me baš nekako ostave u nekom posebnom raspoloženju :) A Orkanski visovi....em su mi jedna od dražih knjiga, em je super film <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...