Preskoči na glavni sadržaj

P.S. Ovisna o ljubavi

Ni ove godine nismo izbjegli komercijalizaciju Valentinova, a osim trgovačkih centara koji će nas svojim akcijama prisiljavati na romantiku i ubijati u pojam ukoliko ćemo taj kobni četvrtak provesti sami, i televizija će dati svoj doprinos prisilnom zaljubljivanju, darivanju, prošenju itd. Volim ja i Notebook i P.S. I love you, štoviše - jako ih volim (i plačem kao nespašena već od prvih minuta), ali postoje i filmovi koji bi zadovoljili svaku romantičnu dušicu, a teško da će ovog Valentinova dospjeti na male ekrane, samo zato jer nisu klasične romantične komedije:


Eternal sunshine of spotless mind (2004) Nema romantičnijeg, i točka! Svaka prava ljubav, osim ljubakanja i I love you medvjedića, nosi i tuge i borbe, a Kate Winslet i Jim Carrey vrlo slikovito će dokazati što je čovjek spreman učiniti kako bi prebrodio ljubavne jade. 

Leap year (2010) Još jedna divna romantična priča sa zelenog otoka. Zbog jedne crvenokose luđakinje i zgodnog Irca i vi ćete ubrzo spakirati kofere i pravac - Irska! 


Annie Hall (1977) Znam, nisam normalna – Woody Allen – romantičan? Ali, ovaj film dušu je dao za neurotične sanjare kao što sam ja. 

Wuthering heights (2009) Ako već niste čitali knjigu, jer hej, nije Emily Bronte i old english za svakoga, pogledajte jednu od brojnih ekranizacija ove epske ljubavne štorije, s najsavršenijim Heatcliffom – ever! 


Walk the line (2005) Istinita romansa kao što je ova između June Carter i Johnnyja Casha ne treba reklamu, a prelijepi soundtrack samo će dodatno začiniti ovu legendarnu ljubavnu priču. 

500 days of summer (2009) Eh, da, starci, ovo je romantika 21. stoljeća - mlađarija koja ne vjeruje u ljubav, pa im ona onda baš u inat pokuca na vrata i da do znanja da nije svaki tužan završetak samo kraj, nego je i početak nečega lijepoga. 


Stardust (2007) Voljela bih i sa 88 godina vjerovati u bajke kao što je ova – da je onaj koga volim spreman skinuti mi zvijezde s neba i sa mnom se upustiti u avanturu života. 

Splendor in the grass (1961) Ispast će da volim filmove u kojima bar jedna polovica ljubavnog para završi na psihijatrijskom promatranju, ali zbog Sjaja u travi plačem od '90.-tih, kada sam ga prvi put gledala. Jao, kad Deanie sretne Buda u onoj šik bijeloj haljini... uf, zbog mene u tom trenutku su i izmisliti izraz ugly cry. 


Love me if you dare (2003)Najbolja vrsta ljubavi je ona koja probudi dušu i tjera nas da tražimo više, zapali vatru i srce, a umu pruži mir“, kažu u Notebooku, a ovaj frenchie film je to doslovno shvatio. Mladenačka ljubav koja samu sebe izaziva, cap ou pas cap?

Flipped (2010) Ako ste maloljetni, ovo je romantična dramica za vas. Dječarac, djevojčica iz susjedstva, kokošja jaja i jedan veliki javor sve je što vam treba za ljupku light valentinovsku večer.


Primjedbe

  1. Neke sam pogledala, neke nisam. Bolje na Valentinovo ni ne gledati TV. Nabaci neki akcijski, tipa najnoviji Predator. Ako se žežeš na Adriena Brodyja (kao ja :p), nećeš ostati imuna na njegov čar, ks ks. P.S. I love his body in this movie/you :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. E pa tko nema za kino niti za restorane, sklupčat će se pod dekicom i pogledati filmić! A onaj tko će Valentinovo provesti sam kao ja proučavat će spise uz filmić:) Pored Tom Hardyja, nijedan selebrti momak nema šanse.

      Izbriši
  2. Čitala sam Orkanske visove i sviđa mi se knjiga, a sve te filmove gledam iznova :) Ja volim i kupovati i primati darove za Valentinovo, ali jednostavno jer me to veseli. A pozivam te onda na darivanje na mom blogu, istina, traje malo duže od Valentinova, ali možda onda budeš imala sreće :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Savršena lista filmova, sve sam ih odgledala (neke i po par puta) i baš sam se oduševila kad sam ih tu našla na jednom mjestu :) Meni su romantični filmovi Woody Allena, na jedan pomaknuti način, ali me baš nekako ostave u nekom posebnom raspoloženju :) A Orkanski visovi....em su mi jedna od dražih knjiga, em je super film <3

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...