Preskoči na glavni sadržaj

Héros de la nation

U fazi moje najveće frankofonomanije gutala sam knjige isključivo Francuza, slušala francuske šansone i sanjala o danu kada ću sama napraviti savršeni creme brulee. Zahvaljujući toj maniji, čak sam i pobjedila na kvizu Francuske alijanse, tako da nijedno znanje nije beskorisno, pa čak ni poznavanje Falubertove ovisnosti o kofeinu ili srednjeg imena Victora Hugoa.

O čovjeku, koji je osmislio živote Javerta, Mariusa, Fantine i Cossette, ovih dana, pod svjetlima hollywoodskih reflektora, ne priča se mnogo. Upravo zato danas, 211 godina nakon dana njegova rođenja, evo nekoliko najzanimljivijih crtica iz o ovome živopisnom čovjeku.

Victor Hugo bio je 3 u 1 – mamina maza, veliki romantičar i ženskar. Svoju suprugu Adele Foucher oženio je tek nakon smrti svoje majke, koja se protivila njegovom izboru. Adele je bila kći njegova susjeda, njegova ljubav iz djetinjstva. On ju je varao s mnogo njih, zaveo je čak i zaručnicu svog sina, a Adele je bila ljubavnica njegovog prijatelja. Ipak, njihov brak preživio je sve nevjere, probleme i skandale.


Napoleon III proglasio je 1851. Hugoa izdajicom, zbog čega je on živio u Belgiji, Jerseyu, pa i Engleskoj dvadeset godina, tijekom kojih je i napisao neke od svojih najboljih djela. Tijekom života, često je mijenjao svoja politička uvjerenja, da bi na kraju bio izabran i u Senat. Tijekom svog političkog aktivizma, govorio je protiv smrtne kazne, socijalne nepravde te se zalagao za slobodu tiska.


Prvi dugi roman bio mu je roman danas znan kao Zvonar crkve Notre-Dame, a kada je kao šezdesetogodišnjak objavio Jadnike, roman se u Parizu razgrabio u samo nekoliko sati. Sve se dogodilo dok je on bio na odmoru. Svom nakladniku poslao je telegram sadržaja „?“, pitajući kako napreduje knjiga, a ovaj mu je odgovorio samo: „!“ Jadnici su poznati kao roman koji sadrži najdužu rečenicu ikad napisanu – zavisno o prijevodu - rečenica se sastoji od otprilike 800 riječi.


Iako je bio odgojen u katoličkoj obitelji, s religijom je eksperimentirao cijeloga života. U svojim zadnjim godinama govorio je za sebe da je slobodni mislilac, ali, ipak, zadnja rečenica na smrtnoj postelji, na kojoj je zatražio siromaški pogreb, bila mu je „Vjerujem u Boga“. Bio je heroj nacije još za svog života, Francuska je slavila njegove rođendane i nazivala ulice po njemu i prije njegove smrti. Nakon nje, lijes s njegovim tijelom bio je izložen cijelu noć ispod Trijumfa pobjede, a dva milijuna ljudi sudjelovalo je u povorci na njegovom pokopu. Pokopan je u Pantheonu u kripti s Alexandreom Dumasom i Emileom Zolom.


Originalni mjuzikl Jadnici premijerno je prikazan u Londonu 1985. godine, a najduže je prikazivan mjuzikl na West Endu, koji je uprizoren u 42 zemlje i preveden na 21 jezik. Najnoviju ekranizaciju Jadnika, za koju je Anne Hathaway nagrađena i Oscarom za najbolju sporednu glumicu, možete pogledati u kinu čim pročitate ovaj post. A ako ne volite mjuzikle, pogledajte Jadnike iz 1998. u kojima glume Liam Neeson, Geoffrey Rush, Uma Thurman i Claire Danes - perfektno!

    

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...