Preskoči na glavni sadržaj

Héros de la nation

U fazi moje najveće frankofonomanije gutala sam knjige isključivo Francuza, slušala francuske šansone i sanjala o danu kada ću sama napraviti savršeni creme brulee. Zahvaljujući toj maniji, čak sam i pobjedila na kvizu Francuske alijanse, tako da nijedno znanje nije beskorisno, pa čak ni poznavanje Falubertove ovisnosti o kofeinu ili srednjeg imena Victora Hugoa.

O čovjeku, koji je osmislio živote Javerta, Mariusa, Fantine i Cossette, ovih dana, pod svjetlima hollywoodskih reflektora, ne priča se mnogo. Upravo zato danas, 211 godina nakon dana njegova rođenja, evo nekoliko najzanimljivijih crtica iz o ovome živopisnom čovjeku.

Victor Hugo bio je 3 u 1 – mamina maza, veliki romantičar i ženskar. Svoju suprugu Adele Foucher oženio je tek nakon smrti svoje majke, koja se protivila njegovom izboru. Adele je bila kći njegova susjeda, njegova ljubav iz djetinjstva. On ju je varao s mnogo njih, zaveo je čak i zaručnicu svog sina, a Adele je bila ljubavnica njegovog prijatelja. Ipak, njihov brak preživio je sve nevjere, probleme i skandale.


Napoleon III proglasio je 1851. Hugoa izdajicom, zbog čega je on živio u Belgiji, Jerseyu, pa i Engleskoj dvadeset godina, tijekom kojih je i napisao neke od svojih najboljih djela. Tijekom života, često je mijenjao svoja politička uvjerenja, da bi na kraju bio izabran i u Senat. Tijekom svog političkog aktivizma, govorio je protiv smrtne kazne, socijalne nepravde te se zalagao za slobodu tiska.


Prvi dugi roman bio mu je roman danas znan kao Zvonar crkve Notre-Dame, a kada je kao šezdesetogodišnjak objavio Jadnike, roman se u Parizu razgrabio u samo nekoliko sati. Sve se dogodilo dok je on bio na odmoru. Svom nakladniku poslao je telegram sadržaja „?“, pitajući kako napreduje knjiga, a ovaj mu je odgovorio samo: „!“ Jadnici su poznati kao roman koji sadrži najdužu rečenicu ikad napisanu – zavisno o prijevodu - rečenica se sastoji od otprilike 800 riječi.


Iako je bio odgojen u katoličkoj obitelji, s religijom je eksperimentirao cijeloga života. U svojim zadnjim godinama govorio je za sebe da je slobodni mislilac, ali, ipak, zadnja rečenica na smrtnoj postelji, na kojoj je zatražio siromaški pogreb, bila mu je „Vjerujem u Boga“. Bio je heroj nacije još za svog života, Francuska je slavila njegove rođendane i nazivala ulice po njemu i prije njegove smrti. Nakon nje, lijes s njegovim tijelom bio je izložen cijelu noć ispod Trijumfa pobjede, a dva milijuna ljudi sudjelovalo je u povorci na njegovom pokopu. Pokopan je u Pantheonu u kripti s Alexandreom Dumasom i Emileom Zolom.


Originalni mjuzikl Jadnici premijerno je prikazan u Londonu 1985. godine, a najduže je prikazivan mjuzikl na West Endu, koji je uprizoren u 42 zemlje i preveden na 21 jezik. Najnoviju ekranizaciju Jadnika, za koju je Anne Hathaway nagrađena i Oscarom za najbolju sporednu glumicu, možete pogledati u kinu čim pročitate ovaj post. A ako ne volite mjuzikle, pogledajte Jadnike iz 1998. u kojima glume Liam Neeson, Geoffrey Rush, Uma Thurman i Claire Danes - perfektno!

    

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Braća i sestre (1)

Drava poslije kiše izgleda isprano, ali mi ne smeta. Ne smeta mi ni magla koja ju je prekrila. U zraku se ćuti miris mokre pokošene trave, a ja bicikliram do posla u crvenoj haljini s tufnicama i slušam Jennifer Love Hewitt (girly pop s početka 21. stoljeća soundtrack je mog života) - ništa mi neće ovi dan pokvarit (i prođe tjedan...). Ni kiša ni magla ni rinitis ni gloomy memoari još jedne svestrane holivudske glumice, koje čitam ovaj tjedan. Kad bi me pitali što želim biti kad odrastem, odgovorila bih - svestrana, zato oduvijek gajim zavist prema svoj toj holivudskoj bagri koja ostvaruje karijere i na filmu i u glazbi, i u književnosti, pa čak i u modi i svijetu kozmetike (nije da imam ambiciju imati parfem sa svojim imenom, ali you get the point). Diane Keaton zavoljela sam kao dijete (opsjednuto filmovima). Ne, nisam kao dijete gledala "Kuma", nego zaboravljeni filmić Nancy Meyers koji se devedesetih vrtio na TV programu - " Baby Boom ". Diane glumi yuppie ženu ...