Preskoči na glavni sadržaj

Héros de la nation

U fazi moje najveće frankofonomanije gutala sam knjige isključivo Francuza, slušala francuske šansone i sanjala o danu kada ću sama napraviti savršeni creme brulee. Zahvaljujući toj maniji, čak sam i pobjedila na kvizu Francuske alijanse, tako da nijedno znanje nije beskorisno, pa čak ni poznavanje Falubertove ovisnosti o kofeinu ili srednjeg imena Victora Hugoa.

O čovjeku, koji je osmislio živote Javerta, Mariusa, Fantine i Cossette, ovih dana, pod svjetlima hollywoodskih reflektora, ne priča se mnogo. Upravo zato danas, 211 godina nakon dana njegova rođenja, evo nekoliko najzanimljivijih crtica iz o ovome živopisnom čovjeku.

Victor Hugo bio je 3 u 1 – mamina maza, veliki romantičar i ženskar. Svoju suprugu Adele Foucher oženio je tek nakon smrti svoje majke, koja se protivila njegovom izboru. Adele je bila kći njegova susjeda, njegova ljubav iz djetinjstva. On ju je varao s mnogo njih, zaveo je čak i zaručnicu svog sina, a Adele je bila ljubavnica njegovog prijatelja. Ipak, njihov brak preživio je sve nevjere, probleme i skandale.


Napoleon III proglasio je 1851. Hugoa izdajicom, zbog čega je on živio u Belgiji, Jerseyu, pa i Engleskoj dvadeset godina, tijekom kojih je i napisao neke od svojih najboljih djela. Tijekom života, često je mijenjao svoja politička uvjerenja, da bi na kraju bio izabran i u Senat. Tijekom svog političkog aktivizma, govorio je protiv smrtne kazne, socijalne nepravde te se zalagao za slobodu tiska.


Prvi dugi roman bio mu je roman danas znan kao Zvonar crkve Notre-Dame, a kada je kao šezdesetogodišnjak objavio Jadnike, roman se u Parizu razgrabio u samo nekoliko sati. Sve se dogodilo dok je on bio na odmoru. Svom nakladniku poslao je telegram sadržaja „?“, pitajući kako napreduje knjiga, a ovaj mu je odgovorio samo: „!“ Jadnici su poznati kao roman koji sadrži najdužu rečenicu ikad napisanu – zavisno o prijevodu - rečenica se sastoji od otprilike 800 riječi.


Iako je bio odgojen u katoličkoj obitelji, s religijom je eksperimentirao cijeloga života. U svojim zadnjim godinama govorio je za sebe da je slobodni mislilac, ali, ipak, zadnja rečenica na smrtnoj postelji, na kojoj je zatražio siromaški pogreb, bila mu je „Vjerujem u Boga“. Bio je heroj nacije još za svog života, Francuska je slavila njegove rođendane i nazivala ulice po njemu i prije njegove smrti. Nakon nje, lijes s njegovim tijelom bio je izložen cijelu noć ispod Trijumfa pobjede, a dva milijuna ljudi sudjelovalo je u povorci na njegovom pokopu. Pokopan je u Pantheonu u kripti s Alexandreom Dumasom i Emileom Zolom.


Originalni mjuzikl Jadnici premijerno je prikazan u Londonu 1985. godine, a najduže je prikazivan mjuzikl na West Endu, koji je uprizoren u 42 zemlje i preveden na 21 jezik. Najnoviju ekranizaciju Jadnika, za koju je Anne Hathaway nagrađena i Oscarom za najbolju sporednu glumicu, možete pogledati u kinu čim pročitate ovaj post. A ako ne volite mjuzikle, pogledajte Jadnike iz 1998. u kojima glume Liam Neeson, Geoffrey Rush, Uma Thurman i Claire Danes - perfektno!

    

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...