Preskoči na glavni sadržaj

Anatomija jednog Babela

Ovaj dan, u kojem su se nanizale samo loše i tužne vijesti, a koji je, k tome, popratila i kiša koja neumorno pljušti sljepljena uz nepodnošljivi jugo, najbolje je prespavati. Ili pojesti pola kile čokolade, pokriti se poplunom preko glave i plakati uz Babel.

Prije dva dana, Mumford & Sons, britanski indie folk bend, osvojio je Grammy za album godine! Nema sumnje, zaslužili su ga, jer se u moru današnjih glazbenika ističu svojim glazbenim izričajem, imidžem boema i uličnih svirača koji uživaju svirajući na festivalima, ne žudeći iz petnih žila za prepunim stadionima.


Moja ljubav prema Mumfordima je neopisiva, posebno iz razloga što je to jedini bend koji volimo i moje sestre, i ja, što je zaista čudno s obzirom na naš glazbeni ukus. Njihova religioznost, shakespearovska poetičnost i filozofske ideje te romantična melodioznost ono su što povezuje nas tri na neki neobičan način, a upravo ta slojevitost kojom odiše njihova glazba je razlog zašto ih slušaju ljudi svih profila - koji, sudeći prema svom životu, problemima, borbama i ljubavima, crpe iz njihovih riječi potrebnu snagu i inspiraciju.

Nagrađeni Babel ima, za mene, tužnjikavu notu - borbe s grijesima, gubitak voljene osobe, kajanje - ali i naznaku novoga početka, uslišanih molitvi, vjere u novi dan. 

Na kraju svake borbe, bilo sa samim sobom, s drugom osobom, Mumfordi znaju da je važno znati priznati poraz "You may not trust the promises of the change I'll show but I'd be yours if you'd be mine" (Lover of the light), da je potrebno okajati svoje grijehe (Lover's eyes) "Lord forget all of my sins, Oh let me die where I lie beneath the curse of my lover’s eyes", ne gubiti sebe u nastojanju da zadržimo nešto što se ne može posjedovati, "So crawl on my belly 'til the sun goes down, I'll never wear your broken crown", jednostavno naučiti na svojim greškama (Whispers in the dark) "In my weakness I grew strong", "And I've learned from errors made early", i odvažiti se, znati krenuti iz početka "Shelter also gave their shade and in the dark I have no name"(Hopless wanderer).


Boli i gubitak iskazan u Reminder ("A constant reminder of where I can find her, a light that might give up the way is all that I’m asking for without her I’m lost, oh my love, don’t fade away") i For those below ("You told me life was long, but now that it's gone, you find yourself on top, as the leader of a flock, called to be a rock for those below"), ipak odišu nadom s I will wait ("You forgave and I won't forget"), Ghost that we knew ("Give me hope in the darkness that I will see the light"), Below my feet ("Let me learn from where I have been, Keep my eyes to serve, My hands to learn"), Holland Road ("But I'll still believe though there's cracks you'll see when I'm on my knees I'll still believe and when I've hit the ground, neither lost nor found, if you'll believe in me I'll still believe") i Not with haste ("So keep my love my candle bright, learn me hard, oh learn me right"), kojima Mumfordi nastoje naglasak staviti na moć molitve, potpunog predanja u Božje ruke te snagu ljubavi.


I doista, razmijem zašto je album nazvan Babel, prema istoimenoj pjesmi, koja, kao zaključak kakvog vrsnog znalca filozofije otkriva način življenja kojemu svi težimo - "Cause I'll know my weakness, know my voice, and I'll believe in grace and choice, and I know perhaps my heart is farce, but I’ll be borne without a mask" - življenju u Istini, pred Bogom, pred samima sobom, ne žaleći ni za čime u trenutku smrti, napustiti ovaj svijet potpuno mirne duše.

Stoga, ovog žalosnog šmrkljastog utorka, uživanje u Babelu i mirno srce vam želim...



Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...