Preskoči na glavni sadržaj

Anatomija jednog Babela

Ovaj dan, u kojem su se nanizale samo loše i tužne vijesti, a koji je, k tome, popratila i kiša koja neumorno pljušti sljepljena uz nepodnošljivi jugo, najbolje je prespavati. Ili pojesti pola kile čokolade, pokriti se poplunom preko glave i plakati uz Babel.

Prije dva dana, Mumford & Sons, britanski indie folk bend, osvojio je Grammy za album godine! Nema sumnje, zaslužili su ga, jer se u moru današnjih glazbenika ističu svojim glazbenim izričajem, imidžem boema i uličnih svirača koji uživaju svirajući na festivalima, ne žudeći iz petnih žila za prepunim stadionima.


Moja ljubav prema Mumfordima je neopisiva, posebno iz razloga što je to jedini bend koji volimo i moje sestre, i ja, što je zaista čudno s obzirom na naš glazbeni ukus. Njihova religioznost, shakespearovska poetičnost i filozofske ideje te romantična melodioznost ono su što povezuje nas tri na neki neobičan način, a upravo ta slojevitost kojom odiše njihova glazba je razlog zašto ih slušaju ljudi svih profila - koji, sudeći prema svom životu, problemima, borbama i ljubavima, crpe iz njihovih riječi potrebnu snagu i inspiraciju.

Nagrađeni Babel ima, za mene, tužnjikavu notu - borbe s grijesima, gubitak voljene osobe, kajanje - ali i naznaku novoga početka, uslišanih molitvi, vjere u novi dan. 

Na kraju svake borbe, bilo sa samim sobom, s drugom osobom, Mumfordi znaju da je važno znati priznati poraz "You may not trust the promises of the change I'll show but I'd be yours if you'd be mine" (Lover of the light), da je potrebno okajati svoje grijehe (Lover's eyes) "Lord forget all of my sins, Oh let me die where I lie beneath the curse of my lover’s eyes", ne gubiti sebe u nastojanju da zadržimo nešto što se ne može posjedovati, "So crawl on my belly 'til the sun goes down, I'll never wear your broken crown", jednostavno naučiti na svojim greškama (Whispers in the dark) "In my weakness I grew strong", "And I've learned from errors made early", i odvažiti se, znati krenuti iz početka "Shelter also gave their shade and in the dark I have no name"(Hopless wanderer).


Boli i gubitak iskazan u Reminder ("A constant reminder of where I can find her, a light that might give up the way is all that I’m asking for without her I’m lost, oh my love, don’t fade away") i For those below ("You told me life was long, but now that it's gone, you find yourself on top, as the leader of a flock, called to be a rock for those below"), ipak odišu nadom s I will wait ("You forgave and I won't forget"), Ghost that we knew ("Give me hope in the darkness that I will see the light"), Below my feet ("Let me learn from where I have been, Keep my eyes to serve, My hands to learn"), Holland Road ("But I'll still believe though there's cracks you'll see when I'm on my knees I'll still believe and when I've hit the ground, neither lost nor found, if you'll believe in me I'll still believe") i Not with haste ("So keep my love my candle bright, learn me hard, oh learn me right"), kojima Mumfordi nastoje naglasak staviti na moć molitve, potpunog predanja u Božje ruke te snagu ljubavi.


I doista, razmijem zašto je album nazvan Babel, prema istoimenoj pjesmi, koja, kao zaključak kakvog vrsnog znalca filozofije otkriva način življenja kojemu svi težimo - "Cause I'll know my weakness, know my voice, and I'll believe in grace and choice, and I know perhaps my heart is farce, but I’ll be borne without a mask" - življenju u Istini, pred Bogom, pred samima sobom, ne žaleći ni za čime u trenutku smrti, napustiti ovaj svijet potpuno mirne duše.

Stoga, ovog žalosnog šmrkljastog utorka, uživanje u Babelu i mirno srce vam želim...



Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta