Preskoči na glavni sadržaj

L kao luzeri, O kao Oscar

Za razliku od izbora za Miss svijeta, dodjela Oscara, iako već 85. zaredom, još uvijek interesira publiku. Svake godine, filmofili imaju svoje favorite, ali ne pobjedi uvijek onaj kome pobjedu želimo. Zapravo, moj favorit nikada ne pobjedi! Evo kako bi pobjednici u zadnjem desetljeću izgledali da sam ja birala.

2003. godine Oscara za najbolji film dobili su The Lord of the Rings: The Return of the King. Iako sam veliki obožavatelj LOTR trilogije, po mom skromnom mišljenju, Oscara je u toj kategoriji prije deset godina zaslužio film Clinta Eastwooda - Mystic River, koji je onda bio nominiran u šest kategorija, između ostalog, za najbolji film, redatelja, glumca, prilagođeni scenarij itd. Sean Penn dobio je Oscara za najboljeg glumca, a Tim Robbins za najboljeg sporednog glumca, čime je Mystic River postao prvi film koji je osvojio obje nagrade još od doba Ben Hura.


2004. godine sve je došlo na svoje, slavio je Clint Eastwood s Million Dollar Baby, dok je najveći gubitnik bio The Aviator, s voljenim-mi-sutra-ću-putovati-mnogo-milja-biciklom Leonardom, film nominiran u 11 kategorija, od kojih je pobjedu slavio u 5, a koji scenarij se ponovio sedam godina kasnije s Scorsesejevim filmom Hugo.

2005. godine pobjednik je bio Crash. Svaka čast Sandri Bullock, ali, ako Goerge Clooney te godine nije osvojio Oscara, nikada ni neće. Good night, and good luck bio je nominiran u 6 kategorija, a nije osvojio nijedan kipić. Tužni George. Tužna ja.


2006. godine Oscara je osvojio The Departed, i iako su govorili da je veći favorit Brokeback Mountain, za mene je pobjednik trebao biti Little Miss Sunshine, savršeni film koji će i generacije nakon nas smatrati urnebesno duhovitim, iako je osvojio samo dva Oscara te godine. Iz ne znam kojeg razloga, Akademija se pravi ozbiljna pa komedija nije osvojila Oscara u ovoj kategoriji još od '70.-tih i Annie Hall.


2007. g. No Country for Old Men vodio je bitku s Juno i iz nje izašao kao pobjednik. Ipak, Juno je osvojivši jedan kipić, i nominacije u 4 kategorije, ušao u legendu, zajedno s Ellen, Cerom i Diablo Cody.

2008. godine svi smo se zamišljali na stolici kraj Tarika, po uzoru na Slumdog Milijunaša. Ipak, od svih filmova koji su te godine bili u konkurenciji, a bila je to baš dobra godina, najviše mi se svidio Milk, valjda samim time što sam veliki fan Seana Penna, koji je za svoju glumu dobio i Oscara te godine, zajedno sa scenaristom Blackom.


2009. godine The Hurt Lockera nisam potpuno prožvakala. Te godine moj favorit je bio Precious koji je imao 6 nominacija, a osvojio je samo dva. Ovacije koje je dobila Mo'Nique za svoju nevjerojatnu transformaciju urezane su mi u pamćenje.

2010. godine pobjednik je bio King's speech - pomalo dosadnjikav, imao je Mr. Darcy i boljih. 2010. godine ipak su svi pričali samo o Inceptionu, valjda jer ga nitko nije potpuno razumio. Koliko god zagonetan, Inception je imao 8 nominacija, a slavio je u 4, a izgubio je ovu najvažniju kategoriju samo zato jer ni Akademičari nisu shvatili u čemu je bit.


2011. godine kipić je išao The Artistu, dok su gubitnici bili The Tree of Life, Midnight in Paris te The Help s četiri nominacije, nakon kojeg niti jednu pitu nećemo gledati istim očima.

Hm, hm, tko će ovoga vikenda biti najveći luzer?? 

Primjedbe

  1. Jedva cekam nedelju i takodje se cesto razocaram pobednicima :/
    Giveaway na mom blogu! :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja ću morati pogledati većinu ovih filmova, jer još nisam. Sramota. C. Eastwoodova baby, nju zaobilazim, ne volim filmove tužnog kraja. A budem jednog dana. Valjda. Super ti je lista, vidi se da si pravi filmofil :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...