Preskoči na glavni sadržaj

Časnih 85 gospodina Poitiera

Čula sam podatak da gospodin Sidney Poitier danas navršava 85. godinu života (TV kalendar je prvo što ujutro vidim), što me sjetilo na filmove koje sam kao djevojčica gledala sa svojom majkom koja je oduvijek bila osjetljiva na ljude koji su zbog svoje boje kože, statusa ili vjere bili odbačeni od društva. Tako sam ja vrlo rano počela plakati s njom svaki put kad bi Imitation of Life s Lanom Turner bio na televiziji - ponekad bi već na početku filma ridale samo pri pomisli na tragičnu sudbinu Annie Johnson i njene razmažene gadure od kćeri, Sarah Jane. Osim Imitacije života, rado smo gledale i Guess Who's Coming to Dinner u kojem je naočitog afroameričkog mladića, koji se zaljubljuje u mladu i perspektivnu djevojku bijele kože, glumio upravo gospodin Poitier. Ako niste znali, on je prva osoba afroameričkog podrijetla koja je osvojila Oscara za najboljeg glumca - prije samo 50 godina. Osim postignuća na području filma, gdje je često bilo postavljano pitanje rase, gospodin Poitier je i diplomatski predstavnik Bahama u Japanu, kojem je sam Obama uručio Predsjedničku medalju slobode, najveću čast koja se može uručiti u SAD-u.

Osim klasika Guess Who's Coming to Dinner, danas vam preporučujem još nekoliko filmova Sidneya Poitiera koje biste trebali u životu pogledati:


Lilies of the field (1963)
Onaj Oscar kojeg sam spomenula? Sidney ga je dobio za svoju ulogu u ovoj komičnoj drami o jednom fizikalcu koji zaluta na farmu koje vode časne sestre, koje ga, vjerujući da im je poslan s nebesa, vrbuju da im izgradi crkvu u pustinji.

A raisin in the sun (1961)
I danas vrlo aktualna drama o siromašnoj obitelji koja bi mogla izgubiti krov nad glavom, prema izvrsnom predlošku Lorraine Hansberry.


The defiant ones (1958)
Prije nego je osvojio Oscara, Sidney je bio prva osoba afroameričkog podrijetla koja je uopće bila nominirana za tu prestižnu nagradu, i to upravo za film o dvojici bjegunaca različite rase koji se, povezani lancima, u kratkom vremenu moraju naučiti suživotu.


A patch of blue (1965)
U ovoj ljubavnoj priči, Shelley Winters glumi slijepu djevojku koja se bori s nasiljem u obitelji. Spas će, naravno, pronaći u zgodnom mladiću.



To Sir, with love (1967)
Pomalo nalik na Dead poet society, The emperor's club, Freedom writers i druge profesorske filmove, i u ovome, jedan profesor na svoj način želi popraviti i nadahnuti svoje učenike koje je društvo otpisalo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...