Preskoči na glavni sadržaj

Časnih 85 gospodina Poitiera

Čula sam podatak da gospodin Sidney Poitier danas navršava 85. godinu života (TV kalendar je prvo što ujutro vidim), što me sjetilo na filmove koje sam kao djevojčica gledala sa svojom majkom koja je oduvijek bila osjetljiva na ljude koji su zbog svoje boje kože, statusa ili vjere bili odbačeni od društva. Tako sam ja vrlo rano počela plakati s njom svaki put kad bi Imitation of Life s Lanom Turner bio na televiziji - ponekad bi već na početku filma ridale samo pri pomisli na tragičnu sudbinu Annie Johnson i njene razmažene gadure od kćeri, Sarah Jane. Osim Imitacije života, rado smo gledale i Guess Who's Coming to Dinner u kojem je naočitog afroameričkog mladića, koji se zaljubljuje u mladu i perspektivnu djevojku bijele kože, glumio upravo gospodin Poitier. Ako niste znali, on je prva osoba afroameričkog podrijetla koja je osvojila Oscara za najboljeg glumca - prije samo 50 godina. Osim postignuća na području filma, gdje je često bilo postavljano pitanje rase, gospodin Poitier je i diplomatski predstavnik Bahama u Japanu, kojem je sam Obama uručio Predsjedničku medalju slobode, najveću čast koja se može uručiti u SAD-u.

Osim klasika Guess Who's Coming to Dinner, danas vam preporučujem još nekoliko filmova Sidneya Poitiera koje biste trebali u životu pogledati:


Lilies of the field (1963)
Onaj Oscar kojeg sam spomenula? Sidney ga je dobio za svoju ulogu u ovoj komičnoj drami o jednom fizikalcu koji zaluta na farmu koje vode časne sestre, koje ga, vjerujući da im je poslan s nebesa, vrbuju da im izgradi crkvu u pustinji.

A raisin in the sun (1961)
I danas vrlo aktualna drama o siromašnoj obitelji koja bi mogla izgubiti krov nad glavom, prema izvrsnom predlošku Lorraine Hansberry.


The defiant ones (1958)
Prije nego je osvojio Oscara, Sidney je bio prva osoba afroameričkog podrijetla koja je uopće bila nominirana za tu prestižnu nagradu, i to upravo za film o dvojici bjegunaca različite rase koji se, povezani lancima, u kratkom vremenu moraju naučiti suživotu.


A patch of blue (1965)
U ovoj ljubavnoj priči, Shelley Winters glumi slijepu djevojku koja se bori s nasiljem u obitelji. Spas će, naravno, pronaći u zgodnom mladiću.



To Sir, with love (1967)
Pomalo nalik na Dead poet society, The emperor's club, Freedom writers i druge profesorske filmove, i u ovome, jedan profesor na svoj način želi popraviti i nadahnuti svoje učenike koje je društvo otpisalo.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...