Preskoči na glavni sadržaj

Mala kruška i četiri srca

Ova poruka nešto je najdragocjenije što posjedujem (naškrabana imena izbrisana su zbog zaštite privatnosti :) Primila sam je od plavokose djevojčice prije petnaest godina, u danima kad ona još nije znala nizati slova u riječi, ali je svejedno bila neumorna u pisanju slatkih porukica, kao što je ova. Papir je već pomalo preuzeo vintage look, ali riječi na njemu još mi izmame osmijeh.


Ne sjećam se dana kad se rodila, ali uvjerena sam da sam preokretala očima na samu pomisao - još jedan primjerak šmrkavice. Nakon one koju sam dobila za četvrti rođendan, nije mi u životu trebala još jedna. Rođendanska balavica i ja dijelile smo mišljenje, pokušale smo sabotirati mamu i tatu u projektu - treće dijete, ali bile smo neuspješne. Ona im je u inat počela opet močiti pelene, a ja sam pažnju pokušala skrenuti polaskom u školu. No, ništa nije upalilo. Nova mala je jednostavno bila nepodnošljivo slatka i ubrzo se svima uvukla pod kožu, iako joj je jedina vještina bila ispuštanje tekućine na sve strane.

Voljela se igrati škole, glavni cilj bio joj je naučiti pisati sva slova i brojeve, a omiljena priča bila joj je ona o dobrom-kao-kruh šegrtu Hlapiću i njegovom Bundašu. Bila je maza koja me pratila u stopu i divila se svakom mom potezu, onako kako se samo mlađe sestre mogu diviti starijoj sestri. 


Danas šmrkavica navršava dvadeset godina života. Više nije plava, niti mazna, naučila je sva slova, kontrolirati tekućine, i iako još voli šegrta Hlapića, nije to više ona moja mala djevojčica štrkljavih nogu. Slojevi pubertetskog inata, glasne rock glazbe, kasnonoćnih izlazaka, knjiga koje ja ne čitam i filmova koje ja ne gledam, prekrili su obećanje da će me uvijek voljeti i poslušati. Nema više moje šmrkavice, sad je ona zagrebačka intelektualka, ima druge uzore, sanja snove koje ja ne razumijem.

Dok me zaobilaze školarci koji nose teret torbe i svijeta veći nego što mogu podnijeti, pomislim na malu plavokosu djevojčicu, što li radi? Misli li na mene? Pa se sjetim porukice s malom kruškom i četiri srca - tamo je moja šmrkavica, i odjednom svi slojevi, godinama taloženi, nestanu.


Primjedbe

  1. Hehe eno moja 7 godina mlađa sestra štreba u susjednoj sobi, zovem ju derište od milja. Eto, narastu i te mlađe seke, ne može se to spriječiti.. Ali mi ćemo im uvijek ostati big sisters i uzori, bez brige :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što smo starije, to su sve više one uzor meni, a ne ja njima :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta