Preskoči na glavni sadržaj

Young love

Davnih dana jedna ukroćena goropadnica naučila me da nije uvijek dobro voljeti sve što vole mladi i da raditi nešto samo zato što rade svi drugi nije nikada dobra ideja. Onih dana kada je subotnji izlazak u disko bio vrhunac tjedna svake četrnaestogodišnjakinje, i ja sam imala leptiriće u trbuhu, i bila sam spremna na fight sa starcima, samo da bih bar na jedan tren u gradu vidjela tog famoznog dečka koji bi me u to vrijeme zanimao. Sanjala sam o ljubavi, htjela imati nekoga svoga, najboljeg prijatelja s kojim ću smijati i razgovarati satima, nekoga zbog čijeg poljupca ću se osjećati kao centar svijeta. Istina, pojam ljubavi kao takve nije se poklapao s onim pojmom koji je vladao među ostalim tinejdžerima, kojima je bilo dovoljno na jednu večer se žvaljikati s onim odabranim, tako da sam od te želje dobila samo slomljeno srce i ego. I baš onda kad sam shvatila da muški rod nije stvoren da razumije ženski, dogodilo se nešto na čemu zahvaljujem do dana današnjeg, svakog jutra kad otvorim oči.


Pitao me nedavno netko kako se to ljubav dogodi, i kako ne izblijedi s godinama. Slučajno - rekla sam, znajući da iza svega stoji plan nekoga tko spaja naša srca, ako mu se prepustimo u ruke. Onda kad sam najmanje očekivala, Bog mi je podario prijateljstvo sramežljivog mršavka od čijeg poljupca mi i danas klecaju koljena. U kratkom vremenu postali smo ovisni jedno o drugome - znali smo se dopisivati cijelu noć, nestrpljivo iščekujući zvuk SMS-a, znali smo satima izgubiti se jedno u drugome, pričajući o svemu, nespretno važući koliko o sebi smijemo otkriti. Čak i kad bi pričao o prometnim nesrećama ili o klubu za koji je navijao, čak i kad me nesigurno pitao smije li me poljubiti, znala sam - on je taj. Nakon dva tjedna u dnevniku sam mu pisala hvalospjeve, zapisivala želje i planove za našu budućnost. Zasigurno sam se svima činila pomalo blesava, posebno roditeljima koji su vjerovali da će prevelika vezanost završiti  suzama. Tijekom vremena razvili smo svoj jezik, skrojili uspomene u svakom kutku našeg grada, prepoznali smo jedno u drugome sve što možemo biti, jedno od drugoga smo stvorili srodne duše, bili jedno drugome podrška, razlog za veselje, rame za plakanje - nužna potreba. 

Mane koje smo u početku voljeli s vremenom su nam počele smetati, svađe su se zaredale, problemi se umnožili. Onaj, koga najviše voliš, može te i najviše povrijediti - naučili smo na težak način. No, nikada nismo odustali jedno od drugoga, znali smo da je ono lijepo što dijelimo vrijednije od sebičnih pogrešaka koje smo učinili. Odrasli smo zajedno, liječeći jedno drugome rane, prihvaćajući svoje nesavršenosti - jer njegove su nesavršenosti bile samo moje, a moje su bile njegove.


Bio je moja prva ljubav, i ja sam bila njegova. Pogledam ga danas i znam, čak i da ništa drugo u mome životu ne valja, preživjet ću jer sam blagoslovljena ovom ljubavi, jer sam imala sreću na svoje oči vidjeti u kakvog muškarca će ovaj dječak izrasti, jer sam imala čast biti dio njegovih najboljih godina. Djevojčica u meni gleda ga s istom dragošću kao i prvoga dana, a žena u meni raduje se životu koji je pred nama. Jer, sigurna sam - nema ljubavi kao što je prva ljubav, i nema prve ljubavi kao što je naša.

Primjedbe

  1. Ja sam upravo usred svoje "treće" ljubavi, a svejedno ju osjećam kao prvu. Funny thing, love is. :*

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...