Preskoči na glavni sadržaj

Novi Lady A

Ova skromna trojka iz grada country glazbe – Nashvillea – prirasla mi je k srcu na prvo slušanje. Otkad sam čula njihovu I run to you, vjerna sam im, a posebno im se imam potrebu vratiti kad počnu sparni ljetni dani, a moj duh se uznemiri - poželim se zaputiti prema horizontu s vjetrom u kosi i glazbom ovih country prvaka na usnama. Jedni su od rijetkih čije albume poslušam od prve do zadnje pjesme jer sam sigurna da će me svaka oduševiti! Svojim albumima redovito osvajaju rekorde i nagrade, pa čak i ako niste ljubitelj country glazbe, poznata vam je barem njihova Need you now s istoimenog, Grammyjem nagrađenog, albuma.


Hillary Scott, Charles Kelley i Dave Haywood, koji potječu iz glazbenih obitelji, a poznaju se od školskih dana, osnovali su Lady Antebellum 2006. godine. Riječ antebellum odnosi se na arhitektonski stil kuća izgrađenih prije američkog Građanskog rata na jugu Amerike. U obilasku takvih kuća s burnom povijesti vlasnika plantaža i robova, grupa se našalila kako je Lady Antebellum dobro ime za bend. Nastupali su po lokalnim bircevima, a Hillary je, prije nego su potpisali za Capitol, svoju sreću okušala u Američkom idolu, gdje nije otišla dalje od prve audicije. Danas Lady A ima fanove diljem svijeta, prodali su milijune, snimili albume Lady Antebellum (2008), Need You Now (2010), Own the Night (2011), božićni On This Winter's Night (2012), a od danas je na tržištu i njihov četvrti studijski album – Golden! Pomislili biste kako je ambiciozno nazvati album Golden (što će zasigurno ubrzo i biti), ali Golden je nazvan prema istoimenoj pjesmi s albuma, koja je i najromantičnija na tom 43 minute i 52 sekunde dugom albumu. Njihov najnoviji uradak nije me iznevjerio, a neće niti vas ako u vama čuči maleni romantičar!


Dok sam dosada najčešće u autobusu, nakon rastanka i polaska za Šibenik, cmizdrila na Cold as stone, neki dan sam tijekom jedanaestosatnog putovanja cmoljila na tužne Goodbye town, Nothin' like the first time,  Long teenage goodbye. Nitko ne zna dočarati prve poljupce, sakrivena šaputanja i neispunjena obećanja kao Lady A, pa iako sam u sretnoj vezi, savršeni country dvoglas Hillary i Kelleya sjeti me na suze koje sam zbog ljubavi prolila. It ain't pretty i All for love dirljive su i slikovite (really - it ain't pretty) pjesme o slomljenim srcima, iskrene, utemeljene na osjećajima koje smo zaisgurno svi osjetili u trenucima prekida ljubavne veze. Za razliku od njih, Get to meCan't stand the rain, Better man i Golden pjesme su o sretnim ljubavima, o onim leptirićima pomoću kojih i sami kao da letimo nebom, dok Better off now (that you're gone) govori o novim počecima, ili barem pokušaju novog početka.


Iako su Lady Antebellum stručnjaci za ljubavne pjesme (i zaista, ima li važnijeg motiva??), Downtown i Generation away savršene su za druškanje s ekipom, gitare kraj logorske vatre i pjevušenje uz šum valova, onako kako uzorna američka djeca rade u hollywoodskim filmovima. Ovaj album koji miriši na rastanke, obećanja dana u ljetnoj noći, šećernu vatu i ukradene poljupce bit će vam savršeni soundtrack za zaljubljivanje, uživanje u životu i romantičnim stiskavcima ovog ljeta!

Primjedbe

  1. Meni su skroz nepoznati, možda sam ih nekad i čula ali nisam znala da su to oni ;) Simpa mi djeluju, sad sam poslušala ove dvije stvari i sviđaju mi se. Sutra je dakle dan za Lady A! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nema jačih od njih na području modernog countryja trenutno, pa uživaj! ;)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...