Preskoči na glavni sadržaj

Sex and The City protiv Girls

Da se razumijemo, ovisnik sam o televiziji i volim pogledati svakakve gluposti, a pogotovo serije koje su omiljene ljudima s XX kromosomima. U zadnje vrijeme svi pričaju o seriji Girls i o Leni Dunham koja je prototip djevojke iz New Yorka, i svega što Carrie Bradshaw, koja na temelju jedne kolumnice kupuje Manolice - nije. Lenin lik - Hannah - stvarna je djevojka - ne zna što bi sa sobom, ima višak kilograma, zaljubljuje se u krive frajere, ne može naći posao, a i sve su joj prijateljice 24-godišnjakinje koje ne znaju gdje im je početak, a gdje kraj. Ipak, 90% svog vremena one provodu analizirajući svoj spolni život i pokušavajući razumijeti muškarce, baš kao i one četiri iz Sex and The Cityja koji je sniman prije više od desetljeća. Baš kao i njihove kolegice iz SITC-ja, i Girls su vrlo seksualno aktivne, iako o ljubavi, seksu i spolnim bolestima znaju koliko i prosječna desetogodišnjakinja. Ne mogu a da ne pomislim - ako su te girls realni prikaz današnje mlade diplomantice, onda mi živimo u žalosnom svijetu u kojem žene ne vode brigu niti o sebi, niti o drugima, a razgovori su im ograničeni samo na jedno. Blago nama.


Miranda: "All we talk about anymore is Big or balls or small d**ks. How does it happen that four smart women have nothing to talk about but boyfriends? It's like seventh grade but with bank accounts. What about us? What we think, we feel, we know, Christ! Does it always have to be about them? Just give me a call when you're ready to talk about something besides men."


OK, možda sam najnaivnija osoba na svijetu, i možda serija o mojim prijateljicama i meni ne bi doživjela niti pilot epizodu, ali svijet se ne vrti zaista oko seksa, je li? Ne znam za vaš, ali moj se bar ne vrti - u mom svijetu žene imaju prave probleme - imaju neskladne odnose s roditeljima, bore se s boleštinama i zločestim šefovima, ljute se na vladu, sve ulažu da bi spasile vezu s onim koga vole, suočavaju se s problemima,  žele se zaposliti, postati samostalne i baviti se onime za što su se i obrazovale, ali pritom neće biti izbirljive, posao je posao, iskustvo je iskustvo. Ne razbijaju glavu veličinom nečijeg penisa, ne muče muku s nekim višeznamenkastim brojevima spolnih partnera, niti žele zaskočiti svaku osobu koju sretnu na ulici. U mom svijetu one se trude upoznati same sebe, zavoljeti svoje mane i vrline, poštivati jedna drugu, naći čovjeka kojem će zaista pokloniti srce, žele se educirati, promijeniti svijet oko sebe, ne žele živjeti isprazne živote, i ne žele se  u penziji pitati gdje je vrijeme prošlo i jesu li ga potrošile na krive stvari ili na krive ljude. 


Mlada žena današnjice ima puno više za ponuditi svijetu od onih iz HBO serija. Ona čita što god joj dođe pod ruku, prati događanja oko sebe, sluša druge, elegantna je i ima stila, ali nije opsjednuta svojim izgledom, pristojna je i elokventna, snalažljiva, uporna i hrabra, a nakon pogrešaka kreće iz početka - znajući da je vrijedna, da je biser u ovom svijetu, da je posebna na svoj način, znajući da je sutra novi dan tijekom kojeg će biti zahvalna što je stvorena baš kao žena koja može gledati djevojke s Manhattana i biti sretna što ne živi njihovim životom.

Primjedbe

  1. Ja na te serije gledam samo kao ugodan način za skratiti vrijeme i virnuti na ulice New Yorka. Niti jedna od tih serija ne pokazuje stvaran i realan život, barem ne onako kako ga ja poznajem. Ali zabavne su i easy on the eye :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Da, ali Lenu Dunham nazivaju glasom jedne generacije... Bile toga svjesne ili ne, sva ta opsjednutost izgledom, krpicama itd. koju viđamo i na svojim ulicama potječe iz takvih serija - stoga o njima treba promišljati i kao o društvenom fenomenu.

    OdgovoriIzbriši
  3. Pogledala sam samo prve 2 epizode Girls i odustala.. ne odgovara mi upravo to što si rekla, sve se svodi samo na jednu temu. Đaba im i pamet i sve kad su opet muški ti koji im upravljaju životom. Ako one predstavljaju današnje generacije, pa žalost

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ja sam odgledala obje sezone i ono što mi je najdraže u seriji je onaj ludi Adam :) :)

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...