Preskoči na glavni sadržaj

Ono što je važno (26)

Bez imalo pretjerivanja, moje prijateljice su najljepše, najnježnije, najsnažnije, najpametnije i najkreativnije žene na svijetu, pa mi nema dražega nego ih okupiti sve na jednom mjestu, pogotovo povodom rođendana, kako je, hvala Bogu, bilo i ove godine. Kroz smijeh i glasne rasprave o nezaposlenosti, make upu i bolestima koje su nas snašle nakon 25. gledala sam žene u koje su odrasle, prisjećajući se njihovih dječjih lica koji spavaju ispod slojeva vremena. Svaka od njih ima svoj život, svoje brige, ali vjerujem da svaka shvaća koliko mi je važno prijateljstvo koje dijelimo od malih nogu i koje je i mene oblikovalo u ono što sam danas.

Tko god me zna, zna da volim od rođendana praviti spektakl, pa da nastojim slaviti i polurođendane. Obožavam samo na taj, moj dan, pogledati unatrag i uvidjeti da godina nije prošla uzalud, da su me prošli dani naučili da je život divan dar od Boga koji sam proživjela onako kako je On zamislio. U ovim godinama, kada se polako moram uvjeravati da su tridesete nove dvadesete, mogu zaista ponosno stajati na svojim nogama i reći da živim život koji sam sanjala - s malim varijacijama na temu.


Još kasnim na sastanke, još pričam preglasno, još se previše brinem, prevelik sam cinik, previše gunđam, preveliko sam zlopamtilo, premalo vježbam, previše sam pasivno agresivna, pa i aktivno agresivna, ali u svojih 26 godina naučila sam:

Da je važno birati svoje bitke
U obitelji, u prijateljstvu, u ljubavi - važno je znati svoje prioritete, pronaći ravnotežu između samopouzdanja i ljubavi i poštovanja prema bližnjima. S mojom jezičinom, ovo je bila mudrost koju mi je bilo najteže usvojiti. Previše puta do sada povrijedila sam one koje volim svojom iskrenošću, i ponekad sam zbog toga žalila, a ponekad nisam. Svaki put kada posljednja otkrijem nečije skriveno lice, čestitam sama sebi jer sam barem dosljedna samoj sebi, jer svoja obećanja uspunjavam, jer sam iskrena prema drugima, čak i pod cijenu da me odbace. Boriti se za ono što vjeruješ, prigovarati nečemu u želji da se situacija popravi, biti iskren u nastojanju da drugi upoznaju tebe onakvog kakav jesi - to su bitke koje ću biti do posljednjeg daha.


Da je važno praštati
Zlopamtilo kakvo jesam, uvijek se moram podsjećati da svatko od nas ima dobre i loše dane, vrline i mane. Vjerujem svim srcem u druge prilike i puno puta sam molila druge da mi poklone drugu šansu, a isto toliko puta je i darovala drugima. Zatomljivanje osjećaja može izazvati samo čir na želucu, a ono što liječi dušu od svake boljke je upravo oprost koji treba pružiti, bez obzira hoće li ga oni kojima ga dajete prigrliti ili odbaciti.

Da je važno sve raditi s ljubavlju
"Ne moramo činiti ništa veliko - samo male stvari s velikom ljubavi", rekla je Majka Tereza. Lijepa je to misao koja je pojednostavila mnoge aspekte mog življenja. U sve u što sam se dala, dala sam se svim srcem, bilo to volontiranje, okupljanje stare ekipe iz osnovne ili srednje škole, osnivanje knjižnog kluba, pjevanje u crkvenom zboru, obavljanje svakodnevnih radnih obveza, pa i pisanje ovog bloga. Što god mi srce poželjelo, do sada sam uvijek bar pokušala to i ostvariti, ne čekajući inicijative drugih, uvijek imajući na umu veliku misao skromne svetice.


Da je važno oduševljavati se sitnicama
Život nije samo za ozbiljne ljude, život treba gledati i kao igru. Obožavam se igrati vodenim balonima, pisati ljubavna pisma, zasaditi jaglace u vrtu, ljubiti se na kiši, peći kolače sa ženama iz obitelji, nasmijati stranca, slušati bakine priče, volim onaj beskrajni aplauz na kraju predstave, volim rođendanske čestitke, javiti se prijatelju kojeg nisam dugo čula, pjevati i plesati u svakoj prilici, glupirati se na razne načine, volim šljokice, čitati bajke i luda sam obožavateljica Disneya. Zadržati dijete u sebi jedna mi je od glavnih zadaća u životu.


Da je važno svaki dan naučiti nešto novo
Da, voljela bih vidjeti svijet, voljela bih jesti pekinšku patku, ubaciti novčić u fontanu Trevi, obići sve pariške muzeje s prijateljicom iz djetinjstva, oblokati se u pivnici u Dublinu, vidjeti glinenu vojsku Qin Shi Huanga, ali neću živjeti čekajući - živim svaki dan nastojeći naučiti nešto novo, makar to bio podatak o nekom filmu, književniku, glazbeniku, novi recept za savršenu rođendansku tortu, novi francuski izraz, novu vještinu, nešto novo o religiji kojoj pripadam... Htjela bih i naučiti cijeniti svoje vrline, prihvatiti kompliment, saslušati kritike, a da mi tlak ne skoči, ah, život je prekratak za sve što želim naučiti!


Da je važno slaviti 
Volim slaviti Boga, prijateljstvo, rođendane, svaku sitnu pobjedu, jer, kad pomislim na slavlje, pomislim na obitelj i prijatelje na okupu, radost, smijeh, pjesmu, sve i svakoga što volim na jednom mjestu - na taj način porazi postaju manji, a gorčinu u srcu zamjeni slatki okus zahvalnosti, ljubavi i kolača.

Da je važno biti u osami
"Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje", čitala sam kao mantru u Petrijevcima, ostavši u molitvi na osami, na franjevačkom hodu koji je potiho gurnuo moj život na ovu putanju. U suzama i samoći, čovjek spozna Boga i samoga sebe, jer jedino daleko od buke čovjek se može sabrati dovoljno da si prizna svoje slabosti i zamoli za novi početak. U danima koji su uslijedili, sjetila sam se često osjećaja koji se racvjetao u meni tog petka pod kolovoškim suncem, i, unatoč tome, borila sam se s tugom i Bogom. No, nikada nisam pustila Njegovu ruku, vjerujući da će me, kao i onda, kad budem spremna, vratiti na pravi put.


Da je važno dopustiti drugima da te nadahnu
Volim se sjetiti Anne Frank, koja je do posljednjeg daha vjerovala u dobro u ljudima, Helen Keller koja je znala da je znanje moć, Alice Paul koja se žrtvovala da bih danas ja mogla imati izbor, Martina Luthera Kinga Jr. koji je sanjao i propovjedao o ljubavi prema neprijatelju treba voljeti, svetoga Franju kojemu je doista kušin bila stina, Malu Tereziju i njen jednostavni put ljubavi, Randyja Pauscha koji je svojim životom poučavao druge. No, prije svega, imam na umu svoje roditelje koji su me naučili što je u životu vrijedno, svoje sestre koje su me naučile stvoriti neki svoj svijet daleko od ovoga u kojem živimo, svog M., koji me naučio kako voljeti, i prijatelje koji su mi pokazali kako se smijati, kako obrisati suze, kako biti bolji čovjek. 


Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...