Preskoči na glavni sadržaj

Da guza vidi puta

S godinama shvatiš da su neke stvari klišeji s razlogom, npr. ona da se sve događa s razlogom i da je svako iskustvo dragocjeno. Još prije samo nekoliko godina ja sam bila tzv. lijeni turist - tijekom studija ljetne praznike koristila sam samo da bi se izležavala na plaži i spavala do mile volje, što je mog najdražeg suputnika - boyfrienda - jako živiciralo. On je uvijek htio nekuda ići, nešto otkrivati, nešto doživjeti i uvijek se napatio da bi me nagovorio da mu se pridružim. Međutim, kad sam se riješila stresa kojeg su stvarali ispiti i još se zaposlila u Parku prirode Kopački rit, moj pustolovni duh se probudio. Još prvoga dana u Ritu pomislila sam kako sam blagoslovljena što mogu svakodnevno prolaziti kraj stoljetnih brijestova, gledati kormorane kako izbijeljuju vrbe, pratiti labudove koji klize između lopoča, susresti obitelj jelena u rano jutro. To divno močvarno područje gdje se ljube Dunav i Drava probudilo je u meni pustolova gladnog zelenih prostranstava i nebeskog plavetnila, a nažalost, danas nemam ni vremena, niti novca, za putovanja, a jedina prostranstva koja vidim su ona na putu iz Šibenika za Slavoniju, dok putujem kući. Ipak, knjižnica je prepuna putopisa i knjiga o čudima Hrvatske pa u slobodno vrijeme živim kroz knjige onih koji su imali sreću vidjeti ono o čemu  ja samo sanjam.


Park prirode Kopački rit


Kroz knjigu Gradimira Radivojevića Čuda i čudaci Jadrana tako sam saznala sve o prokletstvu crnih fratara na otoku Lokrumu, kojem se pripisuju tragično stradali general Marmont, kraljica Sissy, pa i sam car Franjo Josip, o otoku Svecu na kojem je vladala ilirska kraljica Teuta, o povezanosti legendarne Troje s Bračem, o tome kako je Bog posijao Kornate, o nesretnoj ljubavi kapetana Petra Marinića, o špiljama u kojima su obitavale vještice i zmajevi, o dvoranama Vranjačama, o potonulim Santa Gioralamo, Tetti, Re d'Italia i drugima, o hrvatskom Kineskom zidu, o otoku ljubavi Galešnjaku, o televiziji koju su sklepala braća  Crha u Šibeniku, o opatijskoj Madonnini i Djevojci s galebom i svim drugim legendama i čudacima koji se vežu uz naše more.


Limski zaljev

Vrsar

Ivana Buj, Alan Čaplar, Hrvoje Kekez i Dario Žagar okupili su se da bi u knjizi imena Tajanstvena Hrvatska - 60 skrivenih dragulja naše domovine skupili sva nerazvikana mjesta lijepe naše koja se isplati posjetiti - baroknu osječku Tvrđu, romantične ulice Gornjeg grada u Zagrebu, litice u Ogulinu s kojih se Đula bacila u pravaliju, pulski labirint vojnih tunela, Odisejeve špilje na Mljetu, vječno počivalište grofa Janka Draškovića, selo roda Čigoč, Titovu špilju u viškom kršu, utvrdu Ključ na Čikoli i mnoge druge zanimljive kutke. Knjiga je popraćena fantasičnim fotografijama netaknute prirode, ostataka davnih vremena i naših utvrda koje obiluju zanimljivim pričama - i time je idealna za sve znatiželjnike koji uvijek žele znati više, pogotovo za one koji u pustolovine idu samo s kauča.


Orahovački Ružica - grad i pogled s njega


Primjedbe

  1. Đulin ponor! Prijateljica mi je iz Ogulina, ali nisam se nikad sjetila pitati ju zašto se zove Đulin ponor. Zašto se Đula bacila? Sigurno zbog nesretne ljubavi!

    P.S. Jel' bi htjela maknuti "word check" kod ostavljanja komentara, pretty pliz?

    OdgovoriIzbriši
  2. Je, zato jer joj je kapetan Milan poginuo. Još i danas vide ga nad ponorom. Pročitaj! I baš namjerno sam stavila word check ali ako me tako lijepo molis...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...