Preskoči na glavni sadržaj

Da guza vidi puta

S godinama shvatiš da su neke stvari klišeji s razlogom, npr. ona da se sve događa s razlogom i da je svako iskustvo dragocjeno. Još prije samo nekoliko godina ja sam bila tzv. lijeni turist - tijekom studija ljetne praznike koristila sam samo da bi se izležavala na plaži i spavala do mile volje, što je mog najdražeg suputnika - boyfrienda - jako živiciralo. On je uvijek htio nekuda ići, nešto otkrivati, nešto doživjeti i uvijek se napatio da bi me nagovorio da mu se pridružim. Međutim, kad sam se riješila stresa kojeg su stvarali ispiti i još se zaposlila u Parku prirode Kopački rit, moj pustolovni duh se probudio. Još prvoga dana u Ritu pomislila sam kako sam blagoslovljena što mogu svakodnevno prolaziti kraj stoljetnih brijestova, gledati kormorane kako izbijeljuju vrbe, pratiti labudove koji klize između lopoča, susresti obitelj jelena u rano jutro. To divno močvarno područje gdje se ljube Dunav i Drava probudilo je u meni pustolova gladnog zelenih prostranstava i nebeskog plavetnila, a nažalost, danas nemam ni vremena, niti novca, za putovanja, a jedina prostranstva koja vidim su ona na putu iz Šibenika za Slavoniju, dok putujem kući. Ipak, knjižnica je prepuna putopisa i knjiga o čudima Hrvatske pa u slobodno vrijeme živim kroz knjige onih koji su imali sreću vidjeti ono o čemu  ja samo sanjam.


Park prirode Kopački rit


Kroz knjigu Gradimira Radivojevića Čuda i čudaci Jadrana tako sam saznala sve o prokletstvu crnih fratara na otoku Lokrumu, kojem se pripisuju tragično stradali general Marmont, kraljica Sissy, pa i sam car Franjo Josip, o otoku Svecu na kojem je vladala ilirska kraljica Teuta, o povezanosti legendarne Troje s Bračem, o tome kako je Bog posijao Kornate, o nesretnoj ljubavi kapetana Petra Marinića, o špiljama u kojima su obitavale vještice i zmajevi, o dvoranama Vranjačama, o potonulim Santa Gioralamo, Tetti, Re d'Italia i drugima, o hrvatskom Kineskom zidu, o otoku ljubavi Galešnjaku, o televiziji koju su sklepala braća  Crha u Šibeniku, o opatijskoj Madonnini i Djevojci s galebom i svim drugim legendama i čudacima koji se vežu uz naše more.


Limski zaljev

Vrsar

Ivana Buj, Alan Čaplar, Hrvoje Kekez i Dario Žagar okupili su se da bi u knjizi imena Tajanstvena Hrvatska - 60 skrivenih dragulja naše domovine skupili sva nerazvikana mjesta lijepe naše koja se isplati posjetiti - baroknu osječku Tvrđu, romantične ulice Gornjeg grada u Zagrebu, litice u Ogulinu s kojih se Đula bacila u pravaliju, pulski labirint vojnih tunela, Odisejeve špilje na Mljetu, vječno počivalište grofa Janka Draškovića, selo roda Čigoč, Titovu špilju u viškom kršu, utvrdu Ključ na Čikoli i mnoge druge zanimljive kutke. Knjiga je popraćena fantasičnim fotografijama netaknute prirode, ostataka davnih vremena i naših utvrda koje obiluju zanimljivim pričama - i time je idealna za sve znatiželjnike koji uvijek žele znati više, pogotovo za one koji u pustolovine idu samo s kauča.


Orahovački Ružica - grad i pogled s njega


Primjedbe

  1. Đulin ponor! Prijateljica mi je iz Ogulina, ali nisam se nikad sjetila pitati ju zašto se zove Đulin ponor. Zašto se Đula bacila? Sigurno zbog nesretne ljubavi!

    P.S. Jel' bi htjela maknuti "word check" kod ostavljanja komentara, pretty pliz?

    OdgovoriIzbriši
  2. Je, zato jer joj je kapetan Milan poginuo. Još i danas vide ga nad ponorom. Pročitaj! I baš namjerno sam stavila word check ali ako me tako lijepo molis...

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...