Za razliku od ovisnika o adrenalinu, onih koje se ljeti može pronaći na šibenskom mostu, ja sam ovisnik o rutini, o sitnim ritualima kojima pribjegavam najčešće vikendima, kako bih zaboravila na sav stres radnog tjedna. Slušalice u ušima, mozak na paši i šetnja kamenim kalama moja su terapija. Jedno od omiljenih mi mjesta u gradu je Gorica, najstariji dio Šibenika, prema čijim ulicama upravo zbog toga imam veliko strahopoštovanje i kojima volim proći i kada mi nisu usput na putu prema kući.
Subotom otvorim prozore, pustim sunce u stan pa se uz šalicu kave vratim među poplune i gledam Gilmoreice, to je moj doručak u krevet.
Prošećem kraj kazališne kavane, u pekarnici kupim kroasan s čokoladom i posjetim gradsku knjižnicu.
Kraj knjižnice prođem kraj zgrade HNK, koja ondje stoji već 142 godine.
Na mjestu kineske trgovine nekoć je bila knjižara Emila Mandića, a na mjestu gdje je javni zahod, davno su se održavale kazališne predstave u privatnom stanu. Sigurno je bilo lijepo.
Preko masne ulice dolazim do crkve Uspenija Bogomatere, gdje je, prema legendi, pokopan templarski vitez.
Kroz malu ložu gdje se održavao nadaleko poznati šibenski sajam pa do goričkih stuba, s kojih gledam u smjeru ulice u kojoj je stanovao Juraj Dalmatinac, blizu javne kuće gdje su cure bile ka cukar.
Lijepe kamene ulice samo naglašavaju samoću, one ne sadržavaju moje uspomene, ne poznaju me. Njima nisu koračali moji prijatelji, samo neki, meni nepoznati, davno zaboravljeni ljudi.
Kako su stari gradovi fascinantni. Koliko je života u njima proživljeno, koliko sreće, ljubavi, boli, zanimljivih ljudskih sudbina. To je naprosto fascinantno. Zato i studiram povijest :)
OdgovoriIzbriši