Preskoči na glavni sadržaj

Veliki vodič za izbor knjiga za plažu

Možda mislite da je lako odlučiti koje knjige ponijeti na put, čitati na plaži ili na balkonu (dok se punjene paprike kuhaju), ali postoji čitava nauka oko izbora ljetnog štiva koje se isplati tegliti u koferu - bar što se mene tiče. Godinama sam griješila, ali imam osjećaj da sam napokon posložila svoje kriterije za "beach read":

1. Pročitajte nešto talijansko!

Kao što mi se u jesen čita o New Yorku, u proljeće o Parizu, ljeto je rezervirano za Italiju - ljeti već nekoliko godina čitam romane smještene u Italiju ili romane koji su napisali talijanski autori. Mediteranski dolce far niente, zerica sparne anksioznosti i vještina pisanja naših susjeda ono su što me dovelo do knjiga kao što su "Zabranjena bilježnica" (koja je postala jedna od mojih najdražih knjiga) i "Na njenoj strani" Albe de Cespedes, kao i do knjiga Elene Ferrante (iako za serijal "Genijalna prijateljica" još nisam zrela) kao što su "Dani zaborava" ili "Mračna kći". Ako vas put nanese baš u Italiju, ne zaboravite "Pod suncem Toskane", Tajanstveni gospodin Ripley" ili "Zovi me svojim imenom"!


2. Pročitajte nešto o putovanjima!

Jeste li kad probali upisati "putovanje" u tražilicu kataloga vaše lokalne knjižnice? Rezultata pretrage je puno, a vremena malo pa ću vam preporučiti da na more ponesete sljedeće knjige: "Divljina" (također, jedna od mojih najdražih knjiga) i "Nevidljivi gradovi" ili, pak, "Umijeće putovanja" Alaina De Bottona, kako ja namjeravam.


3. Pročitajte morski klasik!

Nemojte da vam godišnji odmor prođe bez klasika svjetske književnosti ili drugih romana kojima se radnja zbiva na moru, a koji su izdržali test vremena - mnogi od njih kratki su, intenzivni i vrijede svake minute. Preporučujem "Ljeto" Tove Jansson, "Otok plavih dupina" Scotta O'Della, "Žal" Alexa Garlanda, "Deset malih crnaca" Agathe Christie ili, pak, Hemingwayev specijalitet, "Starac i more", kojem se namjeravam vratiti za nekoliko dana.

4. Pročitajte nešto dječje!

Znala sam na more ponijeti knjige koje su pisane iz perspektive djeteta, kao "Tajni vrt" ili "Čik", čisto da se vratim u bezbrižne dane djetinjstva i osvijestim si što je važno u životu. U nedostatku ideja, može se pročitati i young adult roman kao što je "Ljeto kada sam postala lijepa". Šašava ležernost zajamčena!


5. Pročitajte knjigu autora u čiji kraj putujete!

Ako idete u Zagreb, čitajte Šenou, ako idete u Liku, čitajte Karakaša, ako pođete u Šibenik, ponesite Brešanove knjige, ako idete u Istru, nek vam se pridruži Nazor, u Međimurju čeka vas znate tko, na otocima ljetujte s Marinkovićem, u Brodu i u Osijeku družite se s Ivanama, u Vukovar nek vas povede Pavličić - svaki kraj naše zemlje krije svoje ljepote i svoje ljude (zato, ne mogu skriti uzbuđenje što ovo ljeto u kofer pakiram i knjigu Marine Vujčić, if you know what I mean)!

Fotografije: Unsplash

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...