More u Istri nije ni nalik onom u Dalmaciji, ne miriše na slanu svježinu koja sve čini novim. Tu je zrak teži, moraš se na njega naviknuti. Ali pred oluju, čak i ovdje, kad s pučine zahuče, a valovi u nosnice prinesu miris ružmarina, uskovitla se u meni neka neopipljiva nada - sutra je novi dan, i ja bih mogla biti nova.
Ponijela sam na ljetovanje "Na njenoj strani" Albe de Cespedes, talijanske književnice kubanskog podrijetla, uvjerena da ju neću imati snage ni načeti uslijed tempa kojeg na moru diktiraju djeca. Ali olujne noći i vlažna crvena zemlja stvorile su u meni čežnju za ovakvom vrstom knjige, za čvrstim tkanjem gorljivih rečenica, i nisam si htjela pomoći.
U "Frantumalji" Elena Ferrante ovu knjigu napisanu 1949. navodi kao jednu od knjiga ohrabrenja, korisnim društvom dok piše, a na takve preporuke ja uvijek padam. Na prvoj stranici saznajemo da je ovo roman pisan u prvom licu. Njegova protagonistica je Alessandra koja je 1941. pripremala diplomsku radnju (i prvi put srela Francesca Minellija u Rimu). Ona priču o sebi započinje otkrivanjem rana iz djetinjstva i odmah mi se učini kao osoba kojoj mogu vjerovati, kao pouzdan pripovjedač - zanima me što ima za reći. Uz obožavanu majku koja je iz očaja umanjivala vrijednost njezinih koraka, podsjećajući ju da živi u sjeni svog starijeg, a mrtvog brata, i oca čija odsutnost je zarana srušila sliku obiteljske idile, ona uspijeva biti djevojčica koja pomno prati kretnje ljudi oko sebe, sanjajući velike snove, ne mareći za svoje obiteljske prilike i granice koje joj svijet nameće.
"Međutim me i sama čvrsto stezala. Ona to zacijelo nije znala, ali je i u njenom grljenju bilo nešto očajno. Ja sam sva protrnula od iznenadne sućuti prema svom položaju žene. Bile smo, tako mi se učini, neka vrsta plemenitih ali nesretnih bića. U liku moje majke i njene majke, u likovima žena iz tragedije i romana, u likovima onih, koje su se pokazivale na dvorištima i prozorima kao na tamničkim rešetkama, kao i onih, što sam ih susretala na ulicama tužnih očiju i golemih trbuha - osjetila sam, kako me tišti stoljetna zla kob, neutješna samoća.
"Mama", upitah je očajno, "donosi li ljubav katkad sreću,"
"Oh, da", reče ona. "Vjerujem da donosi, samo treba strpljivo čekati. Ponekad - doda još tiše - treba čekati cio život."
Odmah mi je bilo jasno zašto su tolike žene u Italiji voljele ovaj roman - u rečenicama Albe de Cespedes su prepoznavale svoj jad, svoje žudnje, i svoj dišpet. Uoči Drugog svjetskog rata u Rimu, u tobože katoličkom okruženju, u kojem se žene učilo da trpe ponižavanja svojih muževa, one su prkosile pravilima i usuđivale se tražiti ljubav na neobičnim mjestima, znajući da su muškarci i žene "dva potpuno suprotna planeta, od kojih se svaki fatalno vrti oko svoje osi".
Po načinu pripovijedanja da se zaključiti da je autorica prirodan talent, netko tko ima oko za detalje, tko umije iščitati s ljudskog lica i brige i radosti, a izražavati se ljubazno, dražesno, lijepo. Čitajući, neprestano sam imala osjećaj koji sam lani imala dok sam čitala "Jane Eyre" - da mi je dana čast da čitam epsku priču o životu jedne žene. Za razliku od Jane Eyre, Alessandra nije imala prijateljicu kao što je Helen Burns, koja bi ju učila plemenitosti i božanskim vrednotama, nego tek Fulviju, frivolnu, rezigniranu, koja ju je poučavala teškom životu žene koja je osuđena na ovisnost o muškarcu. Alessandra želi težiti boljem, želi osjećati više od snošljivosti prema muškarcima, njoj je ljubav važna. Njezina samotnjačka narav i divljenje prema majci pijanistici naposljetku će ju odvesti u bračne vode - no na početku ona svoj brak spominje ovlaš, nastavljajući priču o svom odrastanju, opravdavajući se čitatelju ("Ponekad se bojim da odveć razvlačim iznoseći događaje koji su prethodili mom braku s Francescom. Ipak je sigurno, da čitalac ne bi ništa znao o meni, o mom karakteru, ukratko, kakva sam, kad bih prešutjela kako sam živjela, što sam osjećala u ono vrijeme."). Alessandra ponajviše pripovijeda o vremenu kad je njezina majka Eleonora popodneva provodila u vili Pierceovih, sa zadatkom da njihovu netalentiranu kćer motivira za muziciranje. Profinjena i umjetnički nadarena, Eleonora u kući bogatih Engleza pronalazi više nego je znala da joj je potrebno - ona se zaljubljuje, a njezina zaljubljenost biva nečim najnježnijim što je njezina kćer vidjela. Takav nedužan zanos ostavio je trag na stidljivoj djevojci koja sanja u uzvišenoj ljubavi u tolikoj mjeri da prašta majci i grešnosti, ne kriveći ju ni za svoju (nesretnu) ulogu u životu, znajući da majka nije imala izbora, da od oca, koji je nalik svim drugim talijanskim muževima, nije nikad mogla primiti nježnost za kakvom je žudjela.
Razumijem da ovaj roman od svog objavljivanja vuče pridjev "feministički" sa sobom, ali upozoravam vas - ovdje je riječ o feminizmu kakav se ne propagira danas. Ovdje je riječ o ženi kakva ona god jest u svojoj nutrini. Ako si krhka, budi krhka. Ako si osjetljiva, ma budi osjetljiva. Ako si žilava, budi blaga prema sebi. Već na samom početku, Alba de Cespedes oslobodila je u meni ono najnježnije i najljupkije, uvjerila me da je vrijeme da počnem uživati u svojoj ženstvenosti - ženstvenosti stvaranja i osjećaja, i ženstvenosti tijela koje, poput ljuske školjke, ne služi tek skrivanju mekoće, nego je i samo snažno i vrijedno divljenja. Nisam imala izbora nego vam, nestrpljivo, već nakon stotinjak pročitanih stranica, preporučiti ovu divotu.
"Sadašnji položaj ide mi u prilog, jer mi dopušta da bez ikakav ustručavanja oštro ispitam samu sebe i da preuzmem odgovornost za misli i djela, koja se u drugim okolnostima, možda ne bih usudila otkriti nekom muškarcu. Jer muškarac i žena već kod prvog susreta uglavljuju, nehotice, uzajamni sporazum, da će oboje glumiti ulogu koju žele glumiti, izbjegavajući da se pokažu kakvi jesu, od straha da ne razore lik, tako brižljivo zamišljen. Zato se događa, da dvije osobe često žive zajednički, a da se uopće ne poznaju, održavajući međusobnu vezu preko dvaju zamišljenih likova. Zbog toga mislim, da nijedan muškarac ne bi smio suditi nekoj ženi, a da ne zna, od kakve su građe, različite od muškaraca, stvorene žene. Ne smatram, na primjer, pravednim, da sud sastavljen od samih muškaraca odlučuje, da li je neka žena kriva ili nije. Jer ako postoji zajednički moral koji vrijedi podjednako za muškarce i žene, i za kojega se zbog navike valja držati, kako će uopće neki muškarac moći razumjeti doista suptilne razloge, koji neku ženu dovode do zanosa, ili je bacaju u očaj, koji su srasli s njome, koji su s njome jedno još od njenog rođenja?"
Uzevši ovu knjigu u ruke, bilo mi je žao što u nas nije pedeset godina tiskano njezino novo izdanje, ali s vremenom mi je staro Zorino izdanje, koje je starije od moje majke (Oh, a kako će se ova knjiga svidjeti mojoj majci!) priraslo k srcu. Tanki papir u koji je utkan miris vlažnih podruma, u kojima mora da je knjiga godinama stajala, poput vina nakon dobre berbe, nalik je nježnim ženskim osjećanjima zabilježenima na njegovim listovima. Prava sam sretnica što ću još neko vrijeme pod prstima ćutjeti njegovu ljepotu.
Fotografije su snimljene u Poreču, u srpnju 2023.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)