Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni feminizam (3)

Jedna od članica mog čitateljskog kluba temperamentna je Brazilka Renata. Iako već dugo živi u Osijeku, u njoj živi Brazil koji u naše razgovore unosi strast i egzotičnu perspektivu, ali postoji jedan problem - jako joj je teško čitati na hrvatskom jeziku pa se redovito mora snalaziti s knjigama na engleskom jeziku (koji joj, također, nije materinski). Zato, kad sam čačkajući po internetima naišla na knjigu brazilske spisateljice o brazilskim ženama - znala sam da je to knjiga za Renatu i za Vinske mušice (kad smo vidjele da je "Nevidljivi život Euridice Gusmao" na Ljevak.hr na popustu, sa cijenom od 5 eura, naručile smo primjerke za sve!).


Pomalo nalik suvremenoj bajci, koja se zbiva sredinom dvadesetog stoljeća u Riju, počinje priča o Euridicei Gusmao, jer jednom ne tako davno živjela je darovita Euridice koja se udala za Antenora Campela koji ju je noću spopadao toliko da se morala udebljati i dobiti tri podbratka da bi okončala širenje familije.

"Jer, vidite, Euridice je bila iznimno darovita. Da su joj dali podrobne izračune, projektirala bi mostove. Da su joj dali laboratorij, izumila bi cjepiva. Da su joj dali prazne stranice, napisala bi klasike. Ali dali su joj prljave gaće koje je Euridice prala vrlo brzo i dobro, nakon čega bi sjela na kauč gledajući u nokte i razmišljajući o čemu da razmišlja."

Euridice je bila raskalašena kuharica koja se usuđivala voditi i brigu o financijama kućanstva, a nije mogla izbjeći susrete sa ženama kao što je komšinica Zelia, kojoj je najveća frustracija što nije "Duh Sveti da može sve vidjeti i sve čuti". Baš kao Valeria u "Zabranjenoj bilježnici", i Euridice je imala tajnu bilježnicu, ali ona je u nju bilježila svoje recepte, sanjajući o tome da kuharicu objavi - sve dok njezin Antenor nije ismijao njezin san.


"Mjeseci nakon pokopa bilježnice iza enciklopedijskih svezaka bili su teški. Pokušala se više posvetiti djeci, ali ta posvećenost bila je, da tako kažemo, razroka. Jednim okom odijevala je Alfonsa i Ceciliju za školu, a drugim se pitala: Je li moguće da je život samo ovo? Jednim okom pomagala je djeci oko zadaće, a drugim se pitala: A kad me više ne budu trebali? Jednim okom pripovijedala im je priče, a drugim se pitala: Postoji li u životu i nešto drugo osim školskih kuta, tablice množenja i priča za djecu?"


No, žena mora sanjati i Euridice je sanjala dalje - misli koje vrludaju nisu joj dale mira pa je odlučila usvojiti i vještinu šivanja. No, pogađate, njezin suprug ni u tom pothvatu nije joj bio podrška. No, nije ovo knjiga o očaju. Ovo je priča o ženi koja živi u patrijarhalnom svijetu, ali koja se ni u jednom trenutku ne buni protiv njega - ona se služi tehnikama ženskog ratovanja i postaje uspješna i domaćica i poslovna žena. Martha Batalha ne prikazuje Euridice žrtvom sustava, nego ženom koja se uporno migolji u potrazi za srećom - sućut valja sačuvati za njenog muža koji je uvjeren da će ga selo smatrati nesposobnjakovićem jer mu je žena marljiva i poduzetna.


Osim Euridice, autorica nam nudi i drugu stranu medalje - život provokativne Euridiceine sestre Guide, koja se "sada oporavljala od više od desetljeća udaraca zadobivenih zbog vjere u geslo Francuske revolucije". Guida, koja je "bila jedna od onih djevojaka koje čim se rode već znaju sve" nadopunjavala je mlađu i pomalo nesigurnu Euridiceu, no, zbog bunta i hrabrosti kojima Guida prouzročila nesreću roditeljima, mlada Euridice odreći će se jednog dijela sebe da bi zadovoljila roditelje, i njezin život krenut će u konvencionalnom smjeru prije nego trepne.


"Euridice je kršila jedno od temeljnih načela Susjedskoga statuta koje kaže kako je sreća neke skupine moguća samo ako su njezini članovi jedni drugima nalik u svemu, od bankovnog računa do životnih težnji."

Iznimno duhovitu i zanimljivu priču o dvjema različitim ženama, ali i muškarcima, majkama, prijateljicama, susjedama i svekrvama u njihovim životima ispričala je Martha Batalha - iako naposljetku tužna, knjiga je ovo koja će vas natjerati da zahvalite božanskim silama koje su vam dale oblik i srce žene, feniksa u koži čovjeka, ljudskog kameleona kojeg neće slomiti nijedna oluja. Ovo je knjiga za žene koje vole plesati lambadu (na Kaominu verziju ili na pjesmu "Llorando se fue", kako se uzme), koje su nevidljive, ali i za one koje ne pristaju biti nevidljive, koje neumorno tipkaju tak tak tak, koje se ne boje isprobati nove stvari, krenuti ispočetka, koje strastveno sanjaju, ponekad pokleknu i ponekad plaču, ali nikada ne odustaju - Vinske mušice bit će oduševljene!

Fotografirano u SRC Kneževi Vinogradi by Šljokičasta

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta