Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni feminizam (3)

Jedna od članica mog čitateljskog kluba temperamentna je Brazilka Renata. Iako već dugo živi u Osijeku, u njoj živi Brazil koji u naše razgovore unosi strast i egzotičnu perspektivu, ali postoji jedan problem - jako joj je teško čitati na hrvatskom jeziku pa se redovito mora snalaziti s knjigama na engleskom jeziku (koji joj, također, nije materinski). Zato, kad sam čačkajući po internetima naišla na knjigu brazilske spisateljice o brazilskim ženama - znala sam da je to knjiga za Renatu i za Vinske mušice (kad smo vidjele da je "Nevidljivi život Euridice Gusmao" na Ljevak.hr na popustu, sa cijenom od 5 eura, naručile smo primjerke za sve!).


Pomalo nalik suvremenoj bajci, koja se zbiva sredinom dvadesetog stoljeća u Riju, počinje priča o Euridicei Gusmao, jer jednom ne tako davno živjela je darovita Euridice koja se udala za Antenora Campela koji ju je noću spopadao toliko da se morala udebljati i dobiti tri podbratka da bi okončala širenje familije.

"Jer, vidite, Euridice je bila iznimno darovita. Da su joj dali podrobne izračune, projektirala bi mostove. Da su joj dali laboratorij, izumila bi cjepiva. Da su joj dali prazne stranice, napisala bi klasike. Ali dali su joj prljave gaće koje je Euridice prala vrlo brzo i dobro, nakon čega bi sjela na kauč gledajući u nokte i razmišljajući o čemu da razmišlja."

Euridice je bila raskalašena kuharica koja se usuđivala voditi i brigu o financijama kućanstva, a nije mogla izbjeći susrete sa ženama kao što je komšinica Zelia, kojoj je najveća frustracija što nije "Duh Sveti da može sve vidjeti i sve čuti". Baš kao Valeria u "Zabranjenoj bilježnici", i Euridice je imala tajnu bilježnicu, ali ona je u nju bilježila svoje recepte, sanjajući o tome da kuharicu objavi - sve dok njezin Antenor nije ismijao njezin san.


"Mjeseci nakon pokopa bilježnice iza enciklopedijskih svezaka bili su teški. Pokušala se više posvetiti djeci, ali ta posvećenost bila je, da tako kažemo, razroka. Jednim okom odijevala je Alfonsa i Ceciliju za školu, a drugim se pitala: Je li moguće da je život samo ovo? Jednim okom pomagala je djeci oko zadaće, a drugim se pitala: A kad me više ne budu trebali? Jednim okom pripovijedala im je priče, a drugim se pitala: Postoji li u životu i nešto drugo osim školskih kuta, tablice množenja i priča za djecu?"


No, žena mora sanjati i Euridice je sanjala dalje - misli koje vrludaju nisu joj dale mira pa je odlučila usvojiti i vještinu šivanja. No, pogađate, njezin suprug ni u tom pothvatu nije joj bio podrška. No, nije ovo knjiga o očaju. Ovo je priča o ženi koja živi u patrijarhalnom svijetu, ali koja se ni u jednom trenutku ne buni protiv njega - ona se služi tehnikama ženskog ratovanja i postaje uspješna i domaćica i poslovna žena. Martha Batalha ne prikazuje Euridice žrtvom sustava, nego ženom koja se uporno migolji u potrazi za srećom - sućut valja sačuvati za njenog muža koji je uvjeren da će ga selo smatrati nesposobnjakovićem jer mu je žena marljiva i poduzetna.


Osim Euridice, autorica nam nudi i drugu stranu medalje - život provokativne Euridiceine sestre Guide, koja se "sada oporavljala od više od desetljeća udaraca zadobivenih zbog vjere u geslo Francuske revolucije". Guida, koja je "bila jedna od onih djevojaka koje čim se rode već znaju sve" nadopunjavala je mlađu i pomalo nesigurnu Euridiceu, no, zbog bunta i hrabrosti kojima Guida prouzročila nesreću roditeljima, mlada Euridice odreći će se jednog dijela sebe da bi zadovoljila roditelje, i njezin život krenut će u konvencionalnom smjeru prije nego trepne.


"Euridice je kršila jedno od temeljnih načela Susjedskoga statuta koje kaže kako je sreća neke skupine moguća samo ako su njezini članovi jedni drugima nalik u svemu, od bankovnog računa do životnih težnji."

Iznimno duhovitu i zanimljivu priču o dvjema različitim ženama, ali i muškarcima, majkama, prijateljicama, susjedama i svekrvama u njihovim životima ispričala je Martha Batalha - iako naposljetku tužna, knjiga je ovo koja će vas natjerati da zahvalite božanskim silama koje su vam dale oblik i srce žene, feniksa u koži čovjeka, ljudskog kameleona kojeg neće slomiti nijedna oluja. Ovo je knjiga za žene koje vole plesati lambadu (na Kaominu verziju ili na pjesmu "Llorando se fue", kako se uzme), koje su nevidljive, ali i za one koje ne pristaju biti nevidljive, koje neumorno tipkaju tak tak tak, koje se ne boje isprobati nove stvari, krenuti ispočetka, koje strastveno sanjaju, ponekad pokleknu i ponekad plaču, ali nikada ne odustaju - Vinske mušice bit će oduševljene!

Fotografirano u SRC Kneževi Vinogradi by Šljokičasta

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...