Preskoči na glavni sadržaj

Ljetni feminizam (2)

U potrazi za ljetnim feminističkim štivom pronašla sam naslov "Široko Saragaško more". Knjiga je to objavljena 1966., koju je napisala Jean Rhys, spisateljica rođena na Domeniki, koja je u 16. godini poslana na školovanje u Britaniju. Za života je objavila nekoliko knjiga, ali svjetsku slavu priskrbio joj je upravo klasik "Široko Saragaško more", kojeg nazivaju "kultnim tekstom britanskog feminizma", a koji je objavljen na nagovor Selme Vaz Dias, britanske glumice i umjetnice koja je prijateljevala s Rhys i skrbila o njoj, budući da je živjela u poprilično lošim uvjetima. Dok je živjela u kolibi, nakon pretrpljenog srčanog udara, u njezinoj 76. godini objavljen je roman kojeg smatraju pretečom postkolonijalne književnosti.


Ako vas to nije zaintrigiralo, reći ću još i da je ovaj roman jedna od najdražih knjiga Margaret Atwood, a da je napisan kao prequel divnoj "Jane Eyre" Charlotte Bronte, iz perspektive Berthe Mason, "madwoman in the attic", supruge gospodina Rochestera koja je zatočena u Thornfieldu. Za čitanje ovog romana nije nužno pročitati "Jane Eyre", ali ako ste ju pročitali, više ćete cijeniti ideju Jean Rhys, tada poprilično inovativnu. Čitajući "Jane Eyre" u djetinjstvu, Jean Rhys je, i sama potomak liječnika iz Walesa i bijele kreolske žene, poželjela oživjeti Rochesterovu suprugu kreolskog podrijetla. Iako ju Rochester naziva Berthom, u "Širokom Saragaškom moru" saznajemo da joj je pravo ime Antoinette Cosway.

Antoinette je živjela krajem 19. stoljeća s majkom i bratom Pierrom te služinčadi na oronuloj plantaži Coulibri na Jamajci. Ona je bijele boje kože, i iako je rođena na otoku, ona je potomak engleskih pridošlica, unuka i kćer robovlasnika. Nakon pet godina udovanja, njezina se majka udaje za Engleza, gospodina Masona, pa njezina obitelj gubi i ono malo sućuti što je imala od obitelji bivših robova. Ropstvo je ukinuto, Englezi pribavljaju imanja po povoljnijoj cijeni zbog pada cijena na tržištu šećera - stvara se pritisak koji će otjerati Antoinetteinu obitelj s derutnog, ali voljenog Coulibrija.

"Naš je vrt bio velik i krasan kao onaj vrt u Bibliji - raslo je u njemu drvo života. Ali je sav podivljao. Staze su zarasle i miris mrtvog cvijeća miješao se şa svježim mirisom rastućeg. Ispod kraljevske paprati, visoke poput šumske kraljevske paprati, svjetlost je bila zelena. orhideje su cvjetale izvan dosega ili da ih se zbog nekog drugog razloga ne bi diralo. Jedna je bila zmijolika, druga je poput hobotnice dugih tankih smeđih ticala bez lišća visjela s vijugavoga korijena. Dvaput godišnje ta je orhideja cvjetala - a tada se ne bi pokazao ni centimetar ticala. Krasno je bilo gledati tu bijelu, svjetloljubičastu, tamnogrimiznu trbušastu gomilu. miris je bio sladak i jak. Nikad joj se nisam približila."


"Onda sam, malo podalje, ugledala Tiu i njezinu majku i potrčala prema njoj, jer je ona sve što je ostalo od života kakav sam poznavala. Jele smo ista jela, spavale jedna uz drugu, kupale se u istoj rijeci. Dok sam trčala, mislila sam, živjet ću s Tiom i bit ću kao ona. Neću napustiti Coulibri. Neću otići. Ne. Kad sam se približila vidjela sam da u ruci drži nazubljeni kamen ali nisam vidjela da ga baca. Nisam ga ni osjetila, samo mi je nešto vlažno klizilo niz lice. Pogledala sam ju i vidjela kako joj se lice grči pred plač. Zurile smo jedna u drugu, krv na mojem licu, suze na njezinu. Činilo se kao da sam ugledala sebe. Kao u zrcalu."

Nakon što im pobunjenici spale kuću (vatra je bitan element za život Antoinette, to vam je jasno), a njezina majka izgubi razum, Antoinette odlazi u samostan. Iako takav slijed života podsjeća na život krjeposne Jane Eyre, ovaj roman uvelike se razlikuje od Bronteinog romana. U usporedbi s ujednačeno usporenim ritmom "Jane Eyre", "Široko Saragaško more" dinamičan je roman koji se čita iz nekoliko perspektiva. Npr. nakon prvog dijela, u kojem saznajemo o junakinjinom djetinjstvu iz njezinih usta, u drugom dijelu pripovjedač je Antoinettein suprug. Mi znamo da je to gospodin Rochester, ali njegovo se ime ne spominje. On već na medenom mjesecu veli da su mu njezine oči prijeteće, nimalo engleske, dok mu je otok njezina podrijetla "prekomjerno modar, prekomjerno purpuran, prekomjerno zelen". Nakon što primi pismo muškarca koji se predstavlja kao Antoinettein polubrat, a koji ga upozorava na povijest bolesti psihe u Antoinetteinoj obitelji, Rochester se pretvara u tiranina kojeg znamo i (ne) volimo. U trećem dijelu "Široko Saragaško more" sastaje se s "Jane Eyre" - pripovjedačica je Antoinette koja se nalazi u potkrovlju kuće Thornhill. Čuva ju žena imena Grace Poole, a ona ne zna gdje se nalazi ni koliko dugo je ondje. Marginalizirani lik Berthe Mason u "Jane Eyre" se čini kao prijetnja Janeinoj sreći, ali čitajući "Široko Saragaško more" poželjela sam napisati alternativnu verziju Bronteinog romana, u kojoj bih dala priliku Jane da se sprijatelji s Berthom, odnosno Antoinette, i spasi je iz zatočeništva. Za razliku od Rochestera, koji nije umio razumjeti traumu ("stvari koje se dogode i ostanu zauvijek") koju je Antoinette preživjela, sigurna sam da bi Jane Eyre, jedan od najuzoritijih likova u povijesti književnosti, imala empatiju koja bi mogla pomaknuti granice. Nažalost, koliko god Bronte bila ispred svog vremena, Berthi nije dala priliku.

Da znate, ovaj intenzivni, a kratki roman idealan je za čitanje na ovim srpanjskim vrućinama (sljedećih dana živa se neće spuštati ispod 37 stupnjeva C). Iako Rochesteru smeta konstantni miris karipskog cvijeća, glazba i zvuk kiše, meni su se elementi sinestezije uvelike svidjeli (slike su me podsjetile na "Autobiografiju moje majke" Jamaice Kincaid) - pomoću njih Rhys stvara atmosferu svog doma, kojeg je nesebično podijelila s Antoinette, ženom koja je udana protiv svoje volje, koja je odvedena iz svoje domovine protiv svoje volje, koja je žrtva kolonijalizma i patrijarhata, a čija priča je ispisana u doba kad se ženin svijet tek otvarao, tek ohrabrivao, tek počinjao shvaćati da žena ipak ima moć krojiti svoju sudbinu. Kakva književna poslastica!

"Onda sam se i ja okrenula. Kuća je gorjela, žutocrveno nebo izgledalo je kao zalazak sunca i znala sam da nikada više neću vidjeti Coulibri. Ništa neće ostati, zlatna paprat ni srebrna, orhideje, riđi ljiljani ni ruže, stolci za ljuljanje ni plavi kauč, jasmin ni kozja krv ni slika Mlinareve kćeri. Kad obave svoje, neće ostati ništa osim pocrnjelih zidova i kamenih okvira. To uvijek ostaje. To se ne može ukrasti ni spaliti."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Gilmore Girls Reading Investigation

Iako više nemam vremena svakodnevno gledati Gilmoreice , svaku jesen im se vratim, odgledam prve dvije sezone, koje su mi najdraže, i pronađem inspiraciju za crne dane (hm, koliko bi Luke Danes imao dark days da je žena?). I onda krene. Google sluša pa mi na svakom koraku nudi popis zvan " Rory Gilmore's Reading List " i razne clipove tobožnjih knjigoljubaca koji se gube u izračunima pročitanog s popisa i čude se Rory koja je toliko toga pročitala. Istina jest, a zna ju svatko tko je actually pogledao Gilmore Girls, da se na tom popisu ne nalaze knjige koje je Rory pročitala, nego knjige koje su spomenute u seriji (pa čak i ako je spomenuta samo njihova filmska verzija, kao npr. knjige Stephena Kinga), knjige koje je Lorelai čitala (npr. "The Dirt: Confessions of the World’s Most Notorious Rock Band" ili "Deenie" Judy Blume) ili knjige koje je Jess čitao ("The Electric Kool-Aid Acid Test" Toma Wolfea ili "Howl" Allena Ginsberga).

The '90s (2)

Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu , neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika. "Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa  (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza. "For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees h

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: " Why, thank you Jeeves " urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu. "Ja za se

The Mad Poets Department

Ne znam je li me na čitanje "Euforije" navelo ludilo u memoarima Jennette McCurdy ili me na to navelo ljeto, čudno, sparno ljeto, ali žeđala sam za malo Sylvije Plath. Kako sam "Zvono" davno pročitala, roman švedske autorice učinio mi se kao zgodni suvremeni update. Ako ne poznajete lik i djelo američke pjesnikinje, moram reći da je (u mojim očima) Sylvia bila topla i strastvena osoba. Voljela je crvenu boju, inspirirala ju je divljina prirode, oduševljavala se zujanjem bumbara i ispijanjem sherryja u vrtu, ali imala je krajnje visoke kriterije za ovaj svijet. Razočaranja su ju ubila u tridesetoj godini života, a ne plin iz pećnice. Njezin kratak život i način na koji ga je odlučila okončati (iako, tada poprilično uobičajena metoda samoubojica) definirali su ju. No, je li proslavljena po suicidu ili je ikona postala zahvaljujući svom talentu - ono je što još uvijek kopka biografe, kritičare, pisce i čitatelje. Iznimno nadarena (prvu pjesmu objavila je u novinama kao