Preskoči na glavni sadržaj

Kapetaničin morski dnevnik - dan šesti

Samo šest minuta čitanja smanjuje nivo stresa za dvije trećine. Dvije trećine? I'll take it. Držim se tih šest minuta godinama, otkad sam pročitala tu neku studiju o tobožnjim prednostima koje uživaju svi ljubitelji pisane riječi. Najčešće me tih šest minuta zatekne na wc školjci u kasne sate, dok svi moji spavaju, ali tih istih šest minuta me do sada uspješno držalo dalje od psihijatrijskog odjela. 


No, na ljetovanju je Franka reducirala i tih mojih šest minuta čitanja na svega minutu prije onesvješćivanja. Ponijela sam sa sobom tri knjige, sve ih načela i kako stvari stoje, ovim tempom - pročitat ću ih do sljedećeg ljetovanja (hm, a da nagodinu bolje odemo u planine? Just thinking out loud...).

Jednu od njih posebno želim dovršiti jer je posebna, čarobna, jer vrišti moje ime, jer je baš tip knjige koji volim - čudnovat. Počela sam je čitati prije par godina pa odustala uslijed priprema za pravosudni ispit, ali našla je put do mene. 


Riječ je o Tajnom vrtu Frances Hodgson Burnett, engleske autorice koju svojataju i Amerikanci, rođene u 19. stoljeću. Iako je pisala i za odrasle, postala je legendarna upravo zahvaljujući knjigama za djecu, a Tajni vrt jedna je od njih. Priča o djevojčici Mary Lennox, maloj razmaženki, koja je odrasla u Indiji uz roditelje koji ju nisu doživljavali i sluge koje ju nisu voljele, i danas uznemiruje maštu svakog djeteta, pa i onog odraslog, onog koji se opire potpunoj tranziciji u zrelost. Nakon što Maryni roditelji i služinčad umru od kolere, nju šalju tetku u Englesku - u sumornu kuću usred vrištine, sa stotinu zaključanih soba, zabranjenim vrtom u kojem ruže ne cvjetaju deset godina, u kuću u kojoj se čuje plač djeteta o kojem nitko ne želi pričati. Vriština? Zabranjeni vrt? Count me in! 

Znam da je ovo priča o izliječenju - skriveni vrt predstavlja sve što Mary treba, a da toga nije ni svjesna - u toj slojevitosti i leži tajna besmrtnosti ove knjige. Dok je čitam, s nestrpljenjem okrećem sranice i nadam se da će ključ vrta otvoriti i vrata Marynog srca, ali i da će nezaboravna priča o Mary koja nije po mjeri izliječiti i moje slomljeno i neodmoreno tijelo.

"Počela se pitati kako je moguće da, čini se, nikomu nije pripadala, čak ni kad su joj otac i majka bili živi. Ostala djeca su, čini se, pripadala svojim očevima i majkama, no ona valjda nikad nije zaista bila nečija djevojčica. Imala je sluge, hranu i odjeću, ali nitko je nije zapravo primjećivao."

Primjedbe

  1. Unknown2. kolovoza 2017. u 12:35

    Ajme gledala sam taj film kao curica i obožavala ga!!! Čak mislim da se zove isto, Tajni vrt! Odličan film a vjerujem da je knjiga onda još 100 puta bolja! Sretno s pronalaskom 6 minuta :)

    OdgovoriIzbriši
  2. GlitterGirl2. kolovoza 2017. u 12:38

    Da, poznata je ona ekranizacija s pocetka 90-tih! Hvala ;)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Gilmore Girls Reading Investigation

Iako više nemam vremena svakodnevno gledati Gilmoreice , svaku jesen im se vratim, odgledam prve dvije sezone, koje su mi najdraže, i pronađem inspiraciju za crne dane (hm, koliko bi Luke Danes imao dark days da je žena?). I onda krene. Google sluša pa mi na svakom koraku nudi popis zvan " Rory Gilmore's Reading List " i razne clipove tobožnjih knjigoljubaca koji se gube u izračunima pročitanog s popisa i čude se Rory koja je toliko toga pročitala. Istina jest, a zna ju svatko tko je actually pogledao Gilmore Girls, da se na tom popisu ne nalaze knjige koje je Rory pročitala, nego knjige koje su spomenute u seriji (pa čak i ako je spomenuta samo njihova filmska verzija, kao npr. knjige Stephena Kinga), knjige koje je Lorelai čitala (npr. "The Dirt: Confessions of the World’s Most Notorious Rock Band" ili "Deenie" Judy Blume) ili knjige koje je Jess čitao ("The Electric Kool-Aid Acid Test" Toma Wolfea ili "Howl" Allena Ginsberga).
Objavi komentar
Pročitajte više

The '90s (2)

Dok sam čitala priče o batleru Jeeveseu , neprestano mi se javljala misao - došlo je vrijeme za čitanje romana koji mi se dugo nalazi na popisu knjiga za koje sam uvjerena da ću voljeti, romana "Na kraju dana" Sir Kazua Ishigura. Nisam ga ranije čitala, a nisam ni pogledala nagrađivanu filmsku verziju ove priče ispripovijedane iz perspektive batlera, ali Ishiguro i ja imamo povijest - njegov "Nikad me ne ostavljaj" oduvijek se nalazi na listi mojih najdražih knjiga, pa sam ovaj roman čuvala kao kvalitetno vino, za posebnu priliku. No, ispostavilo se - svaki dan je posebna prilika. "Mi ovu našu zemlju zovemo Velikom Britanijom, i zacijelo ima takvih koji to drže pomalo neskromnim. Ipak, usudio bih se ustvrditi kako već sam krajolik u našoj zemlji može opravdati upotrebu tako uzvišenog pridjeva. A napokon, što je točno ta "veličina"? Gdje se ili u čemu se ona krije? Potpuno sam svjestan da odgovor na to pitanje zahtijeva glavu daleko umniju od moje, ali
Objavi komentar
Pročitajte više

Mjesec dana na (engleskom) selu

Često se zapitam - tko bih bila da nisam čitatelj? O čemu bih razmišljala onih dana kada moji prsti ne bi dotaknuli hrbat knjige? Nezamislivi su mi takvi dani, pa ću se pitati i dalje. Knjige koje čitam oblikuju me baš kao i ljudi s kojima se susrećem (zato, pažljivo biraj knjige, i još pažljivije biraj društvo!) - kreiraju moje raspoloženje, kreiraju duh moje sadašnjosti. Ponekad ja tražim knjige, ali one najbolje pronađu mene. Za knjigu "A Month in the Country" (objavljenu 1980.) engleskog književnika J. L. Carra čula sam početkom ljeta (na Youtubeu ju preporučuju mahom odrasli muškarci koji su njome ganuti do suza) i odmah sam ju naručila s Blackwell'sa  (nisam pronašla prijevod knjige na hrvatski jezik) - jednostavno, sažetak joj je podsjećao na zalazak sunca u zadnjim danima ljeta, pa sam si ju sačuvala za kraj kolovoza. "For me that will always be the summer days od summer days - a cloudless sky, ditches and roadside deep in grass, poppies, cuckoo pint, trees h
Objavi komentar
Pročitajte više

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: " Why, thank you Jeeves " urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu. "Ja za se
Objavi komentar
Pročitajte više

The Mad Poets Department

Ne znam je li me na čitanje "Euforije" navelo ludilo u memoarima Jennette McCurdy ili me na to navelo ljeto, čudno, sparno ljeto, ali žeđala sam za malo Sylvije Plath. Kako sam "Zvono" davno pročitala, roman švedske autorice učinio mi se kao zgodni suvremeni update. Ako ne poznajete lik i djelo američke pjesnikinje, moram reći da je (u mojim očima) Sylvia bila topla i strastvena osoba. Voljela je crvenu boju, inspirirala ju je divljina prirode, oduševljavala se zujanjem bumbara i ispijanjem sherryja u vrtu, ali imala je krajnje visoke kriterije za ovaj svijet. Razočaranja su ju ubila u tridesetoj godini života, a ne plin iz pećnice. Njezin kratak život i način na koji ga je odlučila okončati (iako, tada poprilično uobičajena metoda samoubojica) definirali su ju. No, je li proslavljena po suicidu ili je ikona postala zahvaljujući svom talentu - ono je što još uvijek kopka biografe, kritičare, pisce i čitatelje. Iznimno nadarena (prvu pjesmu objavila je u novinama kao
Objavi komentar
Pročitajte više